U H O D E

"Ovdje i zidovi imaju uši!"

Piše: Aziz Hurem






Prije nekoliko dana sam pisao o režimima istočnog političkog bloka. Od Praga preko Rusije i Kine do Pol Pota i njegove Kambodže.


Uhođenja, prisluškivanja, hapšenja, isljeđivanja, građanske buneiratovi, radni, i konclogori, izgladnjivanje, suđenja, prijeki sudovi, strijeljanja bez suda i suđenja od Praga do Pekinga sa popratnim hekatombijima (masovno žrtvovanje i pokolji) koji su pratili ovaj nesretn inarod zajedno sa Južnim Slavenima odnosno Balkancima.

Stotine hiljada raseljenih po sibirskim ledenim pustolovinama i zatočenih u najzloglasnijim logorima od Golog Otoka do Vladivostoka se nikada nisu vratli samo zato što su drugačije mislilii svoju misao javno ispoljavali…

Mojepisanje je u onim još uvijek crveno obojenim izazvalo komentare i oprečnosti. Ali evo još jednog svjedočanstva u prilog mojoj tvrdnji.

U Martu 1990. G. je ministar vanjskih poslova Austrije doctor Aloiz Mock na poziv mađarskog predsjednika Jozefa Antalla otputovao u Budimpeštu kako bi prisustvovao obilježavanju stogodišnjice smrti ministra vanjskih poslova davnašnje Austrougarske monarhije grofa Juliusa Andraševića koji je – usput da napomenemo igrao jednu od najvažnijih uloga u godinama kada je Austrougarska okupirala Bosnu. 

Obilježavanje stogodišnjice smrti su krunisali preimenovanjem glavne ulice“ Ulica Narodne Republike” u “Ulicu Grofa Juliusa Andraševića”.

Jozef Antall nije želio ( a zapravonijesmjeo ) započinjati političke razgovore u  prostorijama vlade i ostalim službenim prostorijama,ili već gdje su se nalazili  - ukoliko ti razgovori nisu bili u interesu Kremlja - nego je odmah od prvog susreta sa austrijskim musafirom razgovarao samo o sportu i fudbalu.

Nakon protokola i ceremonije uz razgovor sa sportskim temama su se odvezli na stadion „Dozsa Stadion“ koji se nalazi na dunavskom ostrvu između Budima i Pešte. U šetnji po stadionu uz duž i poprijeko – jer je bio prazani od fudbalera I od gledalaca - , nađoše se jednog momenta na sredini ,na centru gdje sudija daje pištaljkom znak da igra počinje. Na tom mjestu veli mađarski Antall austrijskom Alojzu :Gospodine doktore Mock , mi se sada nalazimo na jednom jedinom mjestu u Budimpešti gdje ne bi – nadam se - mogli biti prisluškivani ,.Tamo u mojim dvorima I zidovi imaju uši.

Da. Znam. A zašto mi to govorite ?

Mi sutra proglašavamo istupanje iz “Varšavskog pakta” - dodao je predsjednik Antall --  Sovjetski Savez (tada sejošuvijektakozvao ) bi mogao da nam zatvori dovod gasa i još neke druge mjere da okrene protiv nas – pa Vas zato pitam je li Austrija spremna da nam priskoči u pomoč ako se to desi ?

--Naravno! odgovorio je dr. Mock. Zašto da ne.  Mi vam stojimo na raspolaganju.

Tok zbivanja narednog dana i svih dana do danas je stvar historije.

Kako god je ta praksa bila izražena  u najvišim državnim i političkim krugovima, tako isto uhođenju i prisluškivanju nisu se mogli oteti ni predsjednici općina, ili kojekakvih odbora od kojih je vrvio taj „ socijalistčki politički i vojni blok „ pa ni predsjednici komuna i mjesnih zajednica.

Znamo vrlo dobro da je svaka mahala ili selo pa makar ono bilo i najzabačenije i najzabitije imala po jednog ili više režimskih doušnika od kojih se narod ( bošnjački )  morao paziti, čuvati i išaretom ili neprimijetnim migom komunicirati - bez obzira što su uhode bili možda i „bošnjaci“.

I,naš narod je to vrlo dobro znao,ko su ti, kakvi su i koji su to, po imenu i prezimenu. Umjeli su da se preobuku u sve odore i da se ofarbaju u sve potrebne farbe,kao kameleoni,čak ih je bilo kojisu se infiltrirali među ulemu  čak su se znali nalazitii u prvomsafu.

Jedne prilike polovinom osamdesetih prošlog vijeka nađoh se kod jednog hadžije kundurdžije na Baš-čaršiji. Biće da je to bilo drugi ili treći dan Bajrama i on onako uz kuckanje I šivanje kundura i muhabet sa svojim ahbabom koji mu svraća svako jutro na kahvu razgovorušu priupita ga :

Bješe li ti u Nedjelju na Bajramu u Begovojdžamiji ?

-Jesam - veli mu ahbab – pa znaš da smo jedan drugom mubarečlejsali .

- Ah ... ja bolan,  ..   ja smetno, . Zaboravljam ti plaho nešto u zadnji vakat, valjda i godine i starost. A ko će se sjetit kad je bilo  ‘noliko svijeta.

Jes‘ vala, ja ne pamtim da je ikad više bilo. Haman što koji Bajram sve više, i to sve više ‘mladine.

Jes dobro si to primijtio. Nego sam nešto drugo htio da ti reknem.

Jah. Bujrum.

--A ja onako k’o neznanac rasklopio uši pa bojeći se da mi njegov obučarski čekić ne odnese koje slovo.—

E u onoj masi wallahi – smio bi ti te zaklet da je svaki treći jal četvrti bio po zadatku.

Ma nije zar?  Dodadade ahbab, ispuhujući duhanski ljuti dim  a fildžan koji je ponio da pihne još jedan put  drži ispred sebe i ne trepće.

A, i ovo dobro zapamti, nastavlja hadžija: ni jedan od njih ne zna za onog drugog, on jadnik misli da je jedini on poslat po tom zadatku.

I, tako misli svaki od njih . Haj što su oni nama krvopije, ali oni bi i između sebe za sitnicu jedan drugom glave skidali. 

Ali   ???

Ali, ne završava se sve na tome.  Nego to nepovjerenje, sumnjičenje,  korupcija, strah i bolest od kojih je bio obolio taj socijalistički režim kako u Jugoslaviji tako u cijelom Istčnom pol. Bloku  ………….   i ucjene i protuusluge, revanši i odmazde koje su sastavni dio svega toga  biva opterećen još jednim nad-špijunski aparatom.

A to je, da je svaka uhoda bila i sama dodatno uhođena , praćena, i saslušavana od onih kojima su isami polagali račune ili po bilo kom osnovu bili njima potčinjeni.

Tako imamo da je u našem Bošnjačkom miljeu bio praćen i prisluškivan bukvaln osvako. - od čobana i domačice, učitelja, direktora, preko hodža i ostale uleme do političara i predsjednika republike. 

To je dovoljan pokazatelj koliko taj sistem i režim nijevjerovao samom sebi i koliko nijevjerovao drugima.

Nekadašnji šef zloglasne OZNE, zatim jugoslovenske policije i potpredsjednik Jugoslavije Aleksandar Ranković zvani Marko je vukao sve konce u obavještajnim jugoslovenskim službama. Čak je prisluškivao i samogTita.

Jednu vrstu špijunske uloge je imala i njegovas upruga Jovanka koju mu je servirao Ranković sa ostalim svojim špijunima. Kada je Tito obaviješten da je prisluškivan od strane Rankovića ovaj ga je smijenio i lišio svih funkcija i političkog utjecaja. Na šta su srbi satkali dva stiha koje su sa oprezo mpjevušili :

- druže Tito žalosnati majka

- vrati nama Rankovića Marka

Nepovjerenje među članovima jedne zajednice, jednog društva ili države je najbolji preduslov propasti i neuspjeha.  I ta pojava nije nigdje bila toliko prisutna kao u socijalističkim zemljama kada je u pitanju odnos onih jačih i bogatijih u odnosu na slabije i siromašnije, pogotovo u društvima i državama koje su se samo formalno nazivale demokratske.

 

 

 IMLTV.PRESS