Djeca sa poteškoćama u razvoju planski gurnuta u stranu

Onemogućen im je pristup zdravstvu, socijalnoj brizi i obrazovanju u više segmenata i na mnogo načina.

Piše: Aida Hrnjić

Odvedem dijete na redovnu kontrolu kod psihologa, a nakon što smo skoro dva mjeseca čekali za termin. Bila sam skoro i zaboravila da smo naručeni, pa sretna jer sasvim slučajno nađoh papirić na kom sam zapisala dan i sat, zgužvan u mojoj torbi.

Moj sin ima autizam i svakih godinu dana redovno radimo kontrole kod psihologa, dječijeg psihijatra i neuro-pedijatra. Sve je uvijek išlo otežano i uz čekanje ali ove godine skoro pa nemoguće.

Na neuro-pedijatrijskom odjeljenju nas je zatekla tišina i prazne čekaonice pa čekajući psihologa odlučih da naručim dijete i kod neuro-pedijatra. Nigdje ni žive duše na kartoteci pa se čekanje malo odužilo. No uporna u čekanju nakon pola sata pojavi se neka od sestrica i kažem joj šta mi treba. Dijete je bilo redovan pacijent kod Dr. Smaila Zupčevića koji je u međuvremenu preminuo i trebalo bi da ga preuzme neki drugi neuro-pedijatar.

Gospođo, morate nam kopirati sve nalaze Dr. Zubčevića, donijeti ih, napisati da vam treba neuro-pedijatar, pa čemo odlučiti ko će ga preuzeti i javiti vam, reče mi medicinska sestra. Momenat sam je zbunjeno gledala i odgovorila joj sa "šalite se zar ne". Nije se, na žalost šalila, samo je spustila pogled što je meni bio znak da odem od kartoteke. Ona i onako radi samo ono što joj je rečeno.

'Stravičnost naše zbilje'

Sjedem opet u stolicu čekati psihologa sa djetetom i požalim se drugim roditeljima na našoj viber grupi kad mi jedna mama iz Viteza reće da ona je ona upravo tako napravila, sve to kopirala i dostavila, snimila djetetu "EEG" nalaz mozga i evo već četiri mjeseca čeka da ih neko pozove da ga očitaju. Kako smo počeli nizati poruke jedni drugima tako je počela isplivavati sva stravičnost naše zbilje. Jedna mama se javila i rekla da su joj rekli da sada postoje samo dva neuro-pedijatra u BiH, oba rade na KCUS i jedan ima oko 4.000 pacijenata?! Ako im je takva "frka" pomislih kako to da je čekaonica prazna u 10h ujutro i nigdje živu dušu sresti. Ni pacijenata ni ljekara. Prazno uz mrtvu tišinu. Uzmem mobitel, slikam i pošaljem im kako ambulanta i čekaonica izgledaju.

Kad smo završili kod psihologa i izašli pred kliniku primjetih veliku reklamu na zidu Klinike, o godišnjici KCUS-a, ogromnim uštedama i vraćanju duga. Na slici i neki novi medicinski aparati. Tad mi sinu, ako ja ne kupujem namirnice, ne kuham, ne kupujem higjenske proizvode, ne perem, ne trošim struju, vodu, hranu, sačuvaću platu, jesam li tada dobar ekonom ili loša domaćica i hoće li moji ukučani preživjeti bez hrane, vode, higijene?

Ako je menadžmentu sa Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu u cilju da daje otkaze ljekarima, ne omogućava specijalizacije, ne pružaju usluge, nemaju  pacijenata, jesu li oni dobri ekonomi ili su im pacijenti već poumirali kao i dr. Zubčević sa početka priče. Na stranu činjenica da mi svakog mjeseca platimo usluge koje ne dobijamo nego se snalazimo drugim načinima.

Nedavno mi se desilo da sam dijete vodila zubaru i ni tamo nismo na KCUS dobili uslugu. Morali smo ići u drugi grad da ga mu urade intervenciju pod općom anestezijom.

Menadžment KCUS-a

Par mjeseci prije toga nije mogao ići u vrtić zbog javnosti poznate priče oko rane i vrtičke intervencije pri nevladinoj organizaciji (u javnom sektoru je tek kasnije pod našim pritiskom registriran vrtić u jednoj od specijalnih institucija) pa sve dok nismo mi roditelji izašli na ulicu i protestvovali djeca nam nisu imala pristup edukaciji. Na sve to, kao da je malo,  roditelji masovno javljaju kako u redovnim školama bez asistenata u nastavi i ličnih asistenata, a pod pritiskom učitelja, roditelja "tipične djece" i sl.  ispisuju djecu i upisuju ih u specijalne škole. Nemoguće je napraviti bilo kakav napredak i uključiti dijete ako imamo ovakve norme i zakone reče mi jedna majka djeteta koji je iz trećeg razreda redove osnovne škole ispisan i upisan u Mjedenicu.

Na taj problem Vlada nam je pompezno najavila da zapošljava 16 asistenata u nastavi, a to što je djece stotine nikome ništa. Ekonomična nam i Vlada kao i menadžment KCUS-a.

Nekako u međuvremenu svega ovoga saznala sam i da mi dijete nema pravo ni na kakav vid socijalne brige jer mu tata ima registrovanu firmu. Ne može dobiti dječiji dodatak, subvenciju na vrtić, bilo šta jer ovdje država služi samo da uzima i zaista to odlično radi, maestralni su joj normativi u tom kontekstu. Nikoga nije briga zarađuje li ta firma, koliko itd. Bitno je da mu ništa ne daju i da mu se roditelji snađu kako će oni sve ovo gore što nema u javnim ustanovama nadomjestiti i platiti ponovno. Naglasak je na ponovo, jer ono što već plačamo bacili smo u vodu, platiti PIO, MIO, ZZO, ili šta god da plačamo i država uzima od plata znači baciti novac jer država nema nikakvu obavezu pružiti uslugu za koju uzima novac.

Nakon svega, sada sam apsolutno sigurna, djeca sa poteškoćama u razvoju su u našoj državi namjenski, smišljeno i planski gurnuta u stranu i na marginu društva. Onemogućen im je pristup zdravstvu, socijalnoj brizi i obrazovanju u više segmenata i na mnogo načina. Nama roditeljima je sve jasnije da smo nepoželji ovdje ali nećemo odustati. Vrijeme je za kolektivnu tužbu prema svim nivoima vlasti u BiH i u tome smo sve više saglasni.

Al Jazeera Balkans