Drastične izjave o - trećem svjetskom ratu

Doista se čini kako ratoborne američke i ruske strane šire najstrašnije prijetnje još od Kubanske krize.

Piše: Vedran Obućina


Amerikanci su ispalili prve rakete na Damask i time potvrdili nagađanja o tome kako će se Donald Trump, unatoč upozorenjima iz Moskve, usuditi poduzeti ovaj korak. Nije to bilo veliki i frontalni napad – štetu je pretrpjelo nekoliko vojno-industrijskih postrojenja – ali je i taj „teaser“ dovoljan za pokazivanje mišića. Nažalost, Bijela kuća ne dijeli mišljenje stručnjaka kako je takav napad jednostavno besmislen. Stanje je ozbiljno, a nemali broj novinara i komentatora upozorava kako bi ovo mogao biti uvod u - treći svjetski rat. Radi se o pomalo drastičnoj izjavi, ali se doista čini kako ratoborne američke i ruske strane šire najstrašnije prijetnje još od Kubanske krize. Uzevši u obzir čvrste borbene stavove Kremlja i sulude tvrdolinijaše Mikea Pompea i Johna Boltona, frontalni napad dviju velesila nije nemoguć.

Borba oko Sirije nije više samo proxy rat odnosno ratovanje putem posrednika. Sada je Sirija postala poligonom daleko veće borbe, jer pobjednik i poraženi u ovom ratu će odrediti budućnost Bliskog istoka ali i međunarodnog poretka na globalnoj razini. Ukoliko Rusija pobjedi u Siriji, u savezu s Iranom, Turskom, Bašarom al-Asadom, a vjerojatno i nevoljkim dogovorima s Libanonom i Irakom, onda će to označiti konačni završetak američke unipolarne sile u svijetu; nasuprot toga, ako Sjedinjene Države uspiju nametnuti svoje rješenje u Siriji i umanje moć Moskve na Bliskom istoku, to će dovesti do onoga što Vladislav Surkov, sivi kardinal Kremlja i ideolog suverene demokracije, u svom najnovijem traktatu naziva ruskom geopolitičkom osamljenošću.

Rat se vodi čistim špekulacijama

Zbog tog krajnjeg cilja, ništa konkretnoga u Siriji nije više važno; sav rat se vodi čistim špekulacijama i navodnim činjenicama koje se obijaju o zdrav razum. Tome pridonosi i pitanje korištenja kemijskog oružja u Siriji. Svjedoci smo grozničavih snimaka iz Dume, gdje je izveden navodni napad kemijskim oružjem. Bojni otrovi odnosno kolektivno kemijsko oružje, koje je zabranjeno međunarodnim konvencijama, nije se posebno mijenjalo od Prvog svjetskog rata. Iznimno je ranjivo i smrtonosno, a posebno je prenosivo. Svaki čovjek iole upoznat s kemijom može shvatiti da su snimke pranja kose i tijela čista parodija – uostalom, samo medicinsko osoblje bi istog trenutka bilo zahvaćeno kemijskom reakcijom otrova. Ipak je ta snimka postala nepobitnim „dokazom“ korištenja bojnog otrova. Naravno, međunarodne organizacije nisu toliko hitre, ali imaju dva problema. Jedan je povijest korištenja bojnog otrova na Bliskog istoku koji kao da je imun na međunarodne konvencije; drugi je što ne mogu pristupiti Dumi i nepobitno utvrditi činjenice. Hipotetski, međutim, ukoliko međunarodna zajednica oštro osudi korištenje bojnog otrova i za to nepobitno i činjenično osudi vlast u Damasku, što onda? Ruska je pozicija kako je navodni kemijski udar korišten kao izgovor za pokretanje intervencije u Siriji, te su iz Kremlja sarkastično poručili kako bi Amerikanci morali prvo uništiti svoje kemijsko naoružanje prije nego li krenu gledati tko ih koristi u svijetu.

Bitka za Assadov život

Sada Sjedinjenim Državama i njegovim saveznicima u Londonu i Parizu (nije li toliko slično iračkom scenariju da nema Europske Unije i posebno Njemačke u igri?!) očito razmišljaju o samo dvije opcije: prvo, radi se o početku jače i vojne strategije Zapada za rješenje rata u Siriji, i drugo, radi se samo o pokušaju još jedne taktike kako bi se srušio Asad. Prva priziva iračku strategiju – slanje vojnih trupa u Siriju. Druga je iluzija kako će se Asad dobrovoljno maknuti. Ta, ovo je postala bitka za njegov život! Sirijski predsjednik nema ama baš nikakve druge opcije osim borbe do samoga kraja. Problem ovakvog „obračuna“ s Asadom jest u tome što se ništa zapravo ne rješava. Ovaj čin napada na Siriju nije odgovorio na pitanje što zapravo Zapad želi u srednjeročnom i dugoročnom razdoblju, koji je cilj ovog napada, kako misle sada spriječiti nastavak rata i gdje je toliko hvaljena diplomacija?

Slijedi najnezgodniji dio svih globalnih sila – postavljanje vojnih trupa u Siriju. To je korak kojega su se skanjivali svi vanjski igrači u sirijskom ratu i koji bespovratno stvara složenije stanje, kako na terenu, tako i u globalnom okruženju. Najgore od svega, to bi samo prolongiralo patnje Sirijaca. U njihovoj zemlji je u posljednjih sedam godina poginulo na stotine tisuća ljudi, a nekih dvanaest milijuna ljudi (polovica predratnog pučanstva) raseljeno je, što unutar zemlje, što izvan nje. Čak i da dođu međunarodne snage koje bi zbacile Asada, to bi dovelo do stanja sličnog u Iraku. Paradoks ovoga građanskog rata jest što zapadne sile mahom promiču radikalne i ekstremne skupine nadahnute vehabijskom teokracijom koji su se sklonili među oporbene snage koje same tek tu i tamo govore o demokratskoj i pluralističkoj Siriji.

Nije ciljana predsjednička palača u Damasku 

Pažljivim proučavanjem odnosa možda je ipak cijelo stanje ishitreno. Ono je i dalje ozbiljno, posebice nakon što je Donald Trump od najave povlačenja iz Sirije došao do izravnoga granatiranja Damaska u znak odmazde zbog kemijskog napada na Dumu. Na terenu se obistinila ruska prijetnja da će srušiti projektile. Istovremeno, što je još jedan paradoks ovog stanja, Trump nudi Rusiji niz oblika suradnje oko sigurnosti i kontrole naoružanja. U svom tweetu američki predsjednik kaže kako su odnosi s Rusijom gori nego ikad prije, čak i tijekom Hladnog rata, ali da nema za to potrebe. Rusija i Sjedinjene Države su potrebni jedni drugima, ponajviše radi širenja trgovine i gospodarskih odnosa. Čak je optužio Demokrate za trenutačne napetosti s Rusijom, smatrajući kako su bivši Obamini suradnici ocrniti Rusiju zbog korupcije i kriminala. Vjerojatno zbog toga nije napad bio žešći, niti je ciljana predsjednička palača u Damasku. Uostalom, i sama zapadna koalicija zna – ukoliko se sruši Asad, postoji potencijal još većeg kaosa u Siriji.

Evropske sile jezičac na vagi

No, alternativa je vrlo neugodno rješenje za Sjedinjene Države: Asad ostaje na vlasti; Iran i Rusija imaju diplomatsku i vojnu moć na Bliskom istoku, ali s priznavanjem te činjenice zapadne zemlje mogu i dalje igrati ulogu dionika događaja u toj regiji. Posebice u tome može prednjačiti Europa. Iako je Europska Unija sama razjedinjena i pristupa Siriji i cjelokupnom Bliskom istoku s raznih strana, upravo bi europske sile mogle biti jezičac na vagi u sve napetijoj situaciji. Nažalost, Emmanuel Macron je podlegao pritisku Amerikanaca i Britanaca, čime je ugrozio francuske diplomatske napore na Bliskom istoku. Francusko-njemački tandem je time propustio najbolju priliku za europsku medijaciju u Siriji. Sjetimo se, međutim, kako je Njemačka također bila oštro protiv odlaska NATO-a u Irak, dok su Englezi (a prikriveno i Francuzi) oštrili koplja. Rezultate možemo vidjeti još i danas. Ovo nije poziv na podržavanje autokratskih vlastodržaca, ali je teško više razlučiti koji je diktator dobar a koji nije. Prateći američku logiku, kralj Salman je bliski prijatelj, a Kim Jong-un i nije tako loš momak. No, Asad je užasan, da se ne govori o iranskim ajatolasima. Putin, međutim, je vrlo ambivalentan. To je ukratko suvremena američka strategija koju slijepo prate europski saveznici u Londonu i Parizu. Sjetimo se, ipak, da je Tony Blair zamalo završio u zatvoru zbog takvog savezništva i objašnjenja kako je ulazak u Irak važan jer je to „prava stvar“ (right thing to do). Ovaj napad je u sjeni još jedne američke „strategije“; Trump je nedavno glede Sirije rekao neka se drugi ljudi brinu o tome. Amerikanci se povlače. Potom je navodni kemijski napad promijenio cjelokupnu ideju.

Da bi Europa pomogla u rješavanju kolopleta međusobno suprotstavljenih interesa i opasnih suprotstavljanja na Levantu, mora održati jasnu političku raspravu o Bliskom istoku, postaviti stratešku koherentnost, iskoristiti njemačku novu vanjskopolitičku paradigmu i graditi diplomaciju na dobrim primjerima Tunisa a možda i Libanona – ako svibanjski izbori budu uspješno provedeni. Za to je potrebno vrijeme koje grozničavo nedostaje Siriji, a perspektive projektila još više požuruju potrebu za europskim uključivanjem u sukob. Ukoliko Europljanima ipak uspije spriječiti daljnje narušavanje odnosa svjetskih moćnika, ipak će samo gasiti požar – glavno je privesti sve strane za jedan stol i napraviti prostor za kompromis. Do njega je teško doći upravo iz partikularnih interesa koje smo opisali na početku ovog članka.

Liban front između Izraela i Irana

Najzad, osim proxy rata na svjetskoj razini, do kompromisa će teško doći i u odnosima Izraela i Irana, a njihov front nije toliko Sirija koliko Libanon. Svibanjski izbori izazivaju nadu osobito među mladim Libanoncima koji su postali aktivni u prosvjednim pokretima i kampanjama za civilno društvo posljednjih godina kako bi se došlo do promjena u političkom statusu quo u Libanonu. Doslovce, Libanon je tempirana bomba koja može eksplodirati svaki čas, ali ujedno su ovi izbori iznijeli nadahnuće za nastanak novih političkih stranaka koje obećavaju dalekosežne reforme. Drugo je pitanje hoće li izbori umanjiti ili ojačati moć Hezbolaha, iranskog i sirijskog saveznika, u libanonskoj vladi. Odgovor će svakako utjecati na putanju kojom će država krenuti u budućem odnosu prema Siriji i Bašaru al-Asadu, kojega Hezbolah u potpunosti podržava.

Upravo iz Libanona stiže možda pretjerano utopistički ali svakako racionalan poziv na zaustavljanje rata i stvaranje sveobuhvatnog mira diplomatskim mjerama dolazi od libanonskog kardinala Bechare Raia. Ovaj patrijarh maronitskih kršćana obratio se međunarodnoj zajednici s riječima: „dok velike sile udaraju u bubanj novog rata protiv Sirije, žalimo nedostatak jezika mira iz usta viših dužnosnika našeg današnjeg svijeta“. Kardinal žali što su njihova srca onkraj bilo kakve ljudske emocije prema milijunima nevinih Sirijaca, te poziva na savjest svjetskih sila. Rai je izravno optužio velike sile, napominjući kako je objava rata dokaz slabosti, jer pravi heroizam nije u tome kako započeti rat, već kako ga završiti. I to je opis pomračenja uma svjetskih čelnika.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.    

Al Jazeera Balkans