Sirijke u Turskoj dijele isti bol i nadu u povratak kućama

Sirijke koje su zbog rata u domovini izbjegle u Tursku i tu uspjele nastaviti obavljati svoj posao ipak maštaju o danu kada će se vratiti kućama

SANLIURFA (AA) - Halil Fidan -

Sirijke koje su zbog rata u domovini izbjegle u Tursku i tu uspjele nastaviti obavljati svoj posao ipak maštaju o danu kada će se vratiti kućama.

Žene i djeca osjećaju najveće posljedice rata u Siriji koji traje sedam godina. Mnoge Sirijke u nadi da će spasiti porodicu i sebe, odlučile su napustiti zemlju i život nastaviti u Sanliurfi, u Turskoj.

Osam žena žrtava rata u Siriji, iako imaju drugačije životne priče, dijele isti bol i nadu da će se jednog dana vratiti u domovinu. Većina njih je izgubila nekog bliskog, ali uprkos tome nalaze način da nastave svoj put.

Advokatica Beraa el-Halil (27) savjetnica je za pravne poslove jednog udruženja koje se bavi problemima Sirijaca. Diplomirala je 2012. godine, ali je svoj poziv mogla obavljati samo jednu godinu.

Nakon što su prije pet godina intenzivirani sukobi u Siriji, mlada advokatica je izbjegla u Sanliurfu, gdje je imala porodicu, zbog čega joj je bilo lakše naviknuti se na novu sredinu.

Halil je sretna što može pomoći sunarodnjacima u Turskoj.

"Već neko vrijeme sam pravna savjetnica u jednom udruženju. Nastojim pomoći Sirijcima. Hvala Bogu, dobro smo. Od djetinjstva želim biti advokatica i boriti se za ljudska prava, ali u Siriji nije ostalo nešto što bi se moglo nazvati pravom, a ja nisam mogla uraditi ništa o tom pitanju", rekla je Halil.

Dodala je kako je sretna što se može baviti poslom u Turskoj.

"U Sanliurfi ima mnogo Sirijaca i ljudi imaju neki problem. Lijep je osjećaj pomoći", kazala je Halil.

Smatra kako se ljudska prava svakodnevno krše u Siriji i da posebno žene i djeca osjećaju posljedice sukoba.

"Vrše se svi oblici mučenja, bez obzira da li je riječ o civilima, ženama, djeci i sve to se dešava pred očima javnosti. Gotovo da nema druge zemlje osim Turske koja ukazuje na ovo stanje. A kada nema pravde, onda ni druge stvari nisu važne", rekla je Halil.

Ljekarka opće prakse Yusra Abbus (50) radi u medicinskom centru za zdravlje izbjeglica i smatra kako je riječ o posebnom pozivu, a sretna je i što može posao obavljati čak i u inozemstvu.

"U Hasekeu sam posao ljekara obavljala 17 godina. Sukobi su postajali sve intenzivniji. Kada su postali nepodnošljivi prije tri godine, odlučili smo izbjeći u Tursku. Živim sa suprugom i četvero djece", rekla je Abbus koja je zahvalna turskoj vladi i narodu na podršci koju su im pružili.

Ensaaf Luay je domaćica koja je prije četiri godine došla iz Rakke u Siriju. Sretna je što njena djeca imaju priliku nastaviti školovanje.

Kazala je kako su u Siriji svjedočili brojnim patnjama.

"Djeca su bila prestravljena zbog bombardovanja, nismo bili na sigurnom. Zadesilo nas je sve što nas je moglo zadesiti. Nismo više mogli ostati tamo. Uzevši u obzir budućnost djece, odlučili smo doći ovamo. Hvala Bogu, djeca su sada dobro i idu u školu. Mnogo smo se napatili, ali zahvaljujući ophođenju Turske, nastojimo zaboraviti preživljeno", rekla je Luay.

Inžinjerka poljoprivrede Siyam el-Muhammed (45) prije četiri godine zbog napada terorističke organizacije YPG/PKK-a izbjegla iz Deir ez-Zora u Tursku.

Muhammed još uvijek nema posao, ali nada se da će uskoro imati priliku raditi.

U medicinskom centru za zdravlje izbjeglica radi i 29-godišnja pedijatrica Vellade Shemmes koja tri godine živi u Turskoj.

Kada je napuštala Siriju, bila je zabrinuta da li će moći svoj poziv o kojem sanja još od djetinjstva, obavljati u inostranstvu.

"Posao koji nisam mogla obavljati u domovini, ovdje mogu raditi. S kolegama zajednički možemo pomoći našim sunarodnjacima. Nadamo se da da će rat završiti i da ćemo se vratiti u domovinu", dodala je.

Emen el-Seleme, iz Homsa, studentica Odsjeka za biologiju Univerziteta Harran, sretna je što ima mogućnost nastaviti studij.

Seleme je rekla kako su već dugo ži u Turskoj.

”Porodica mi živi u izbjegličkom naselju i tu imaju sve što joj je potrebno. Ja sam ovdje prvo počela ići na kurs turskog jezika, a onda sam se upisala na studij. Nadam se da ću kada diplomiram moći posao obavljati u Siriji“, kazala je.

Beyde el-Hasan iz Halepa je učiteljica u Centru za obrazovanje Said, a u ratu je izgubila više članova porodice.

Njena djeca također tu pohađaju nastavu, a Hasan je sretna što može sirijskoj djeci barem nešto pružiti.

Arhitektica iz Deir ez-Zura Betul el-Salih, iako nema problema u Turskoj želi se vratiti u Siriju.

Mjesto u kojem su živjeli sada je pod kontrolom terorističke organizacije YPG/PKK.

”Prije rata sam bila arhitektica u Damasku. Kada su počeli sukobi vratila sam se da živim s porodicom u Deir ez-Zoru. Vidjeli smo svu brutalnost rata. Prije tri godine smo došli ovamo. Ovdje povremeno crtam projekte, ali nemam stalni posao. Nadam se da će rat što prije završiti i da ćemo ponovo izgraditi našu zemlju", rekla je.