Patriotizam je dio Sunneta

Odnos patriotizma i islama je tema o kojoj se malo pisalo. Što se tiče naših prostora, jedini članak koji valja istaći je članak Kasima ef. Dobrače (1910-1979) Nacionalizam i patriotizam, o (Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača – Život i djelo, El-Kalem, Sarajevo, 2005, str. 168-191). Članak je u neku ruku aktuelan i danas, ali, pošto je napisan prije oko 50 godina, a budući da su se od tada desile stanovite promjene, ipak je potrebno pitanje obraditi u kontekstu našeg vremena.
Autor: Jusuf Đafić

Pojam patriotizma

U nastavku ćemo definisati patriotizam i pojmove koji se često, s pravom ili bez njega, dovode u kontekst sa njim. Patriotizam (domoljublje, rodoljublje) je ljubav prema domovnini, prema svom narodu. Ekstremni/radikalni nacionalizam je svjetonazor koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim. Inače, danas se termin nacionalizam odnosi na radikalni nacionalizam. Umjereni nacionalizam je narodnjaštvo, ljubav prema svom narodu, domoljublje, rodoljublje, patriotizam. Inače, ovaj danas se umjesto ovoga češće koristi patriotizam. Na osnovu gornih defincija, nije teško zaključiti da su nacionalizam i patriotizam dva različita termina. Naravno, pod nacionalizam mislimo na radikalni, dok pod patriotizmom mislimo na umjereni nacionalizam. Tek sada, kad smo pojasnili značenje patriotizma i srodnih termina, možemo govoriti o odnosu islama i patriotizma. Islam nije samo Šerijat (vjerozakon) s kojim je došao Muhammed, a.s. Islam je mnogo šire od toga. On je krajnji oblik Božije vjere, koja se postepeno oblikovala slanjem 124.000 vjerovjesnika od Adema, a.s., oca svih naroda, do zadnjeg vjerovjesnika Muhammeda Hašimije, a.s., iz arapskog plemena Kurejš. islam je tu da zaštiti šest općih vrijednosti: vjeru, život, razum, čast, imetak i potomostvo. Stoga, sve što je uskladu sa tih šest vrijednosti, smatra se dozvoljenim (halal), a sve što se kosi sa njima, smatra se zabranjenim (haram). Među stvarima koje su u skladu s tim vrijednostima je i patriotizam. (Vidi o vrijednostima: Muhammed Tahir Hakim, Riaje el-masleha ve el-hikme fi tešri’ nebijj er-rahme, El-Džamia el-islamijje, Medina, 2002) Uzvišeni Allah je sve ljude stvorio od jednog čovjeka i jedne žene – Adema, a.s. i njegove žene hazreti Have. Međutim, Mudri Bog nije od njih dvoje načinio samo jedan narod, kako bi našem ograničenom umu bilo logičnije, već hiljade velikih i malih naroda, kako stoji u ajetu: “O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa”. (Hudžurat, 13)

Islamski pogled na patriotizam

Vidimo iz navedenog ajeta da je podjela čovječanstva na narode božansko djelo. Tu podjelu mi, slabašna Božija stvorenja, ne smijemo nijekati. Dakle, islam pozitivno gleda na patriotizam – ljubav prema svojoj domovini i narodu, jer što bi inače etnicitet/narodnost, koji je osnova patriotizma, bio spomenut u Kur’anu u gornjem ajetu? Štaviše, posredno se zaključuje da nijekanje patriotizma i narodnosti znači nezadovoljstvo Božijom odredbom da podijeli ljude na narode i narodnosti. Stoga ne treba da čudi da je ulema davno zauzela jednoglasan stav da izreka Ljubav prema domovini je dio vjerovanja, iako nije hadis ima ispravno značenje.

Naravno, navedeni ajet iz sure el-Hidžurat podsjeća i da se narodi trebaju upoznavati, te da mjerilo u vjeri nije prema narodnosti, već prema bogobojaznosti. Time je islam zatvorio puteve nacionalizmu – slijepoj ljubavi prema svome narodu, te istakao da su vjerske vrijednosti iznad nacionalnih. Svi Božiji poslanici, osim Muhammeda, a.s., bili su poslani samo svome narodu. Pozivali su svoj narod u jednoboštvo (tevhid) isključivo na maternjem jeziku. Bili su izuzetno rječiti i govorili su tečno jezik svog naroda. Na to upućuju kur’anske riječi: “Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svoga, da bi mu objasnio”. (Ibrahim, 4) Čak je i Muhammed, a.s., proveo prvih 19 godina svoga poslanstva pozivajući u islam samo Arape (izuzetak su poarabljena jevrejska plemena). Tek je 20. godine, iza ugovora na Hudejbiji, počeo pozivati i nearape. (Vidi o poslanstvu Muhammeda, a.s.: Ibn Hišam, Es-Sire en-nebevijje, Matbea El-Babi el-Halebi ve evladuhu bi Misr, Kairo, 1955, passim; Ibn Kesir, El-Bidaje ve en-nihaje, Dar Ihja’ et-turas el-arebijj, Bejrut, 1988, passim). Misije Božijih poslanika su očiti primjeri kako islam brine o uputi svakog naroda ponaosob, poštujući njegov etnicitet, jezik, tradiciju i kulturu. Sami poslanici, što niko ne može da porekne, izuzetno su voljeli svoj narod, a šta je ljubav prema svom narodu, ako ne patriotizam? Evo i nekoliko ajeta da to potvrdi: “Adu – njegova brata Huda. ‘O, narode moj’ – govorio je on – ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?’ (El-E’araf, 65) Poslije njih smo druga pokoljenja stvarali, i jednog između njih bismo im kao poslanika poslali: ‘Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?’” (El-Muminun, 32) (Vidi i dr. ajete: El-E’araf, 59, 73, 75, 80 itd.).

Kao što se vidi iz citiranih ajeta, poslanici su braća svojim narodima. Poslanici, najbolji ljudi koji su koračali zemljom, ne ustručavaju se da kažu da su pripadnici svoga naroda, kao što se i Kur’an ne ustručava da ih prikaže kao poslanike poslane njihovim sunarodnicima. Kur’an spominje brojne narode: Nuhov narod, Ad, Semud, Medjen, stanovnici Ejke, Lutov narod, Ibrahimov narod, Jevreji, Faraonov narod, Džalutov narod (Filistejci), Saba, Arapi, Junusov narod, stanovnici Ressa, narod Tubbe’, Irem, Bizantijici, Je’džudž i Me’džudž, tri naroda sa kojima se Zul-Karnejn susreo, narod stanovnika pećine, narod iz sure Jasin. Patriotizam poslanika, tj. njihova ljubav prema sunarodnicima, je stvarno bila neizmjerna, budući da su ustrajavali u njihovom pozivanju u islam, iako su svakodevno trpjeli vrijeđanja, poniženja, pa čak i fizičke nasrtaje. No, oni nisu u svojoj patriotskoj ljubavi pretjerivali, tj. njihovo rodoljublje nije nikada preraslo u nacionalizam – ekstremnu ljubav prema svome narodu i domovini, do te mjere da daju prednost narodnosti nad vjerom. To se vidi iz kur’anskih kazivanja, jer se poslanici Nuh, Hud, Salih, Šuajb, Lut na kraju, kada ih Uzvišeni Bog obavještava o neminovnoj kazni njihovim narodima, odriču sunarodnika nevjernika i odlaze sa sunarodnicima vjernicima.

Pored spomenutih dokaza, postoje brojni dokazi zašto ekstremni nacionalizam i slične ideologije (fašizam, nacizam, šovinizam) nisu u skladu sa islamom. Najprije, treba pojasniti da se termin nacionalizam pojavljuje u svijetu krajem XVIII stoljeća, u vrijeme Francuske revolucije. Dotada se u islamskoj terminologiji susreću uglavnom izrazi slični nacionalizmu: paganski žar, paganski poziv (poklič), zasljepljenost, asabijet (plemenski fanatizam). Dakle, Muhammed, a.s., nije osudio nacionalizam, jer tada nije ni postojao, ali je osudio ideologije koje su tada bili prisutne i koje suštinski odgovaraju modernom nacionalizmu i sličnim ideologijama. Tako je Kur’an osudio paganski žar: “Kad su nevjernici punili svoja srca žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici”. (El-Feth, 26)

Muhammed, a.s., je osudio asabijet i zasljepljenost: “Ko napusti pokornost i raziđe se sa zajednicom (džematom), pa umre, umro je džahilijetskom (paganskom) smrću. Ko se bori pod zastavom zasljepljenosti, otimajući zbog svog plemenskog fanatizma (asabijeta) ili poziva u plemenski fanatizam ili potpomaže plemenski fanatizam, pa bude ubijen, ubijen je paganskim načinom. Ko napadne moj ummet, udarajući i čestitog i grješnog pripadnika moga ummeta, ne bojeći se da udara vjernika iz mog ummeta, niti poštuje dogovor dogovoren sa drugom strankom, niti je moj, niti sam ja njegov”.

U drugom hadisu, koga takođe bilježe i Buhari i Muslim, osuđuje se paganski poziv, poklič: “Jedan muhadžir je udario jednog ensariju nogom u zadnjicu, pa se skupio narod i jednog i drugog. Jedni povikaše: ‘O muhadžiri!’ Drugi povikaše: ‘O, ensarije! Doprlo je to do Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je kazao: ‘Ostavite to, jer je to ružna stvar. Onda je rekao: ‘Zar to nije poput paganskog pokliča?! Zar to nije poput paganskog pokliča?!’”

(Vidi tahridž gornjih hadisa: Es-Sujuti, El-Džami’ el-kebir, El-Ezher eš-šerif, Kairo, 2005, passim, El-Mutteki el-Hindi, Kenz el-ummal, Muessese Er-Risale, Bejrut, 1981, passim)

Da se u zadnjem hadisu ne osuđuje ljubav prema vlastitom narodu i domovini, kako neki pokušavaju da prikažu, može se zaključiti npr. i na osnovu njegovog tumačenja u poznatim komentarima Buharijevog i Muslimovog Sahiha. Njihovi autori spominju samo osudu asabijeta, dok o navodnoj osudi patriotizma, nema ni riječi. To su, između ostalih: Kadi Ijad, Nevevi, Kermani, Ibn Mulekkin, Ibn Hadžer, Bedruddin El-Ajni, Kastalani (El-Kadi Ijad (1999), Ikmal el-muallim bi fevaid Muslim, Dar El-Vefa’: Kairo, sv. 8, str. 53-55. i dr. izvori).

Patriotizam je i sunnet

Patriotizam je, kako je već ranije spomenuto, Božiji zakon (sunnet) na zemlji. On je takođe sunnet (praksa) Muhammeda, a.s. U poznatom hadisu, kojeg između ostalih bilježe Buharija i Muslim, prenosi se da je Muhammed, a.s., u najtežim trenucima u bici na Hunejnu (8. g.h.), recitovao jedan bejt (dvostih), bodreći svoje ashabe. U prvom stihu je istakao svoja patriotska osjećanja prema rodnom kraju, a u drugom svoja vjerska osjećanja: Ja sam sin Abdulmutalliba/Ja sam vjerovjesnik, što laž nije.

Postoji još mnogo događaja iz u kojima Muhamed, a.s. ističe svoje rodoljubivo osjećanje i svoju pripadnost arapskom narodu. Zbog ograničenosti prostora navest ćemo još samo jednu. Ibn Madždže i drugi bilježe hadis o susretu Temima Darija sa Dedždžalom u kome Temim i njegovi saputnici kažu da su Arapi po etničkoj pripadnosti. Taj događaj je Poslanik, a.s., potanko prepričao ashabima sa minbera. Naravno, niko ga od njih nije optužio za nacionalizam! (Vidi tahridž dva zadnja hadisa: Es-Sujuti, El-Džami’ el-kebir, passim, El-Mutteki el-Hindi, Kenz el-ummal, passim)

Dalje, kroz cijelu islamsku povijesti skoro da nema znanstvenika, a da nije isticao svoju pripadnost. Tako su neki isticali svoju pripadnost određenom gradu (Mekkelija-El-Mekki, Basranac-El-Basri, Kufljanin El-Kufi, itd.), drugi određenoj pokrajini ili zemlji (Anadolac-El-Anaduli, Šamljanin-Eš-Šami, Egipćanin-El-Misri, Endelušanin-El-Endelusi itd.), treći određenom plemenu, rodu ili porodici (El-Bekri, El-Adevi, El-Azm, Eš-Šihabi itd.), četvrti određenoj ideji (hanefija-El-Hanefi, maturidija-El-Maturidi, azharlija-El-Ezheri itd.), peti određenom narodu (Arap-El-Arebi, Turčin-Et-Turki, Kurd-El-Kurdi, Berber-El-Berberi itd.) i sl.

Ashabi su prenijeli nasljeđeno znanje o arapskoj genealogiji (rodoslovlju) od svojih paganskih predaka. Štaviše, hazreti Ebu Bekr, najbolji čovjek nakon poslanika i desna ruka Muhammeda, a.s., bio je jedan od najučenijh ashaba u oblasti arapske genealogije. Hiljade knjiga su ispisane u toj oblasti.

Nacionalna historija naroda

Treba spomenuti i da je Ibn Ebi Asim (206-287), poznati muhaddis, u svom mu’džemu El-Ahad ve el-mesani, jednoj od svojih hadiskih zbirki, poredao ashabe prema plemenskoj, etničkoj osnovi, što mu niko nije prigovorio.

Kroz islamsku povijest muslimanski pisci su ispisali hiljade knjiga vezanih za nacionalnu historiju svojih naroda, poglavito arapski, perzijski i turski historičari. Ni Bošnjaci u pogledu patriotizma nisu bili izuzetak. Brojni su znameniti Bošnjaci, koji su boravili diljem Osmanskog carstva, i s ponosom isticali svoje bošnjačko porijeklo (tur. Bosnali, Bošnak, arap. El-Busnevi, El-Bušnaki). Među njima je bilo učenjaka, znanstvenika, državnika, vojskovođa, pjesnika i dr: Mustafa Pruščak Bošnjak, Abdulvehhab-efendija Sarajlija-Bošnjak efendija, Kara Šahin Mustafa-paša Sokolović Bošnjak, Ibrahim-paša Požeganin Bošnjak, Džezzar Ahmed-paša Pervan Bošnjak itd.

(Vidi o ličnostima poznatim pod imenom Bosanac/Bošnjak: Mehmed Surejja, Sicilli Osmani, Matbe Amire, Istanbul, 1890, sv. 1-4, passim i dr.)

Na kraju, nakon uvida u Kur’an, hadis i siru Muhammeda, a.s, te islamsku povijest i literaturu, bjelodano je da islam zabranjuje nacionalizam i slične ideologije (fašizam, šovinizam, nacizam), koje zagovaraju izdizanje nacionalnih vrijednosti nad vjerskim, dok patriotizam, umjerenu ljubav prema svome narodu i domovini, smatra poželjnom, pa čak i sunnetom Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.


PREPOROD