Egipatska kinematografija u službi Sisijevog režima

Kritičari i posmatrači su potvrdili da su filmovi imali direktnu finansijsku i moralnu podršku različitih državnih službi.

Piše: Abdel Rahman Mohamed 

Filmovi koji su prikazivani u Egiptu tokom Kurban-bajrama nosili su jasnu i direktnu poruku podrške sigurnosnim službama i njihovom djelovanju u ovoj državi. U filmovima je dominirao koncept rata protiv terorizma i iskrivljavanje slike o različitim opozicionim snagama i pokretima, naročito islamskim.

U većini filmova koji su prikazivani za Bajram upečatljivi su likovi oficira, posebno u filmu El Khaleya (Ćelija), koji prednjači po gledanosti i zaradi. Egipatski glumac Ahmed Ezz pojavljuje se u filmu u ulozi oficira za specijalne operacije koji uspIjeva suzbiti veći broj terorističkih akcija i progoni terorističke ćelije. "Oficir" se pojavljuje kao glavna uloga i u drugim filmovima, kao što su El Kenz (Blago) i Bath Mobasher (Direktan prijenos).

Na filmskoj sceni nije izostala ni komedija, pa tako film Daadoush govori o mladiću koji se suočava s neuspjehom i frustracijama, a onda iznenada postane jedan od članova organizacije Islamska država Irak i Levant te prolazi kroz brojne komične situacije.

Kritičari i posmatrači su potvrdili da su filmovi koji su prikazivani za Bajram u Egiptu imali direktnu finansijsku i moralnu podršku različitih državnih službi, čak dotle da je proizvodnja pojedinih filmova finasirana u cjelosti. Otkrivaju to i izjave producenata jednog boja ovih filmova, koji kažu da su dobili značajnu podršku od države za svoje filmove.

Tiranska politika

Imam al-Laythy, scenarist i televizijski producent, smatra da politika proizvodnje filmova zasnovanih na likovima oficira, "terorista" i korumpiranih klerika nije ništa novo, ali je činjenica da su za Kurban bajram dominirali filmovi s ovom tematikom. Kaže kako se ovakvim filmovima žele opravdati ubijanja mimo zakona i nasilje države nad političkom mišlju, pored toga da oni slijede politiku izazivanja straha od vjerskih učenjaka.

Al-Laythy za Al Jazeeru kaže da je država, još od vojnog puča u julu 1952. godine, vodila računa da na velikim platnima ili TV ekranima predstavi vojsku i sigurnosne službe u pozitivnom svjetlu. Međutim, danas je tu i jedan novi aspekt - učešće vjerskih ustanova u proizvodnji ovih filmova, i to preko produkcijske kuće Al-Rimasv koja je proizvela i popularni film Ćelija.

Smatra kako bi to moglo imati utjecaja na uvjerenja jednog dijela građana, uzimajući u obzir odsustvo bilo kakve značajne uloge vjerskih institucija te srozavanje ugleda vjerskim učenjacima. Pored toga, islamski pokret više nema nikakvu ulogu u javnom prostoru u smislu odgoja i osvješćivanja naroda, nakon što su postali meta napada.

Glumac Wajdi Al-Arabi smatra da su ovi filmovi izgubili umjetnički duh, odnosno da više nemaju kredibilitet kod gledatelja. Za Al Jazeeru kaže da Egipćani mogu gledati te filmove, ali da neće prihvatiti njihov sadržaj i ideje koje oni nose sa sobom. Također, narod neće prihvatiti ni ono što se filmovima nastoji promovirati u smislu veličanja snaga sigurnosti i njihove politike koju provode prema različitim kategorijama društva, budući da je egipatski narod direktno ugrožen takvom politikom.

Arabi naglašava da se ova sistematska politika u filmovima provodi više od 60 godina. Vojna cenzura je kontrolirala filmsku produkciju, s tim da je u posljednje vrijeme postala partner u snimanju i realizaciji filmova. Pojašnjava da se država sada miješa u snimanje svih filmova, pa čak i onih koji nemaju nikakve veze s politikom.

Opći trend

Izz al-Din Dwedar, filmski kritičar i režiser, naglašava da je nakon vojnog puča prisutan opći trend da se u filmsku i televizijsku produkciju uključuju i sigurnosne službe, koje su se ranije zadovoljavale time da daju smjernice i pružaju podršku.

Iako ove službe izdvajaju ogromna sredstva u ovu svrhu s ciljem da impresioniraju egipatski narod te biraju popularne glumce, na kraju se ipak dobijaju umjetnički vrlo slabi filmovi, pojašnjava Dwedar, što tumači time da na realizaciji filmova rade produkcijske kuće s prosječnim mogućnostima.

Kaže da su ove službe tokom bajramskih praznika pokazale kako su uspjele prevazići taj problem, kada su pomoć prosječnim produkcijskim kućama preusmjerile velikim kućama koje više teže postizanju uspjeha, nego čistom iskorištavanju podrške sigurnosnih službi. Na tom putu se sada oslanjaju na vrlo iskusne producente kako bi došli do kvalitetnih filmskih ostvarenja.

Dwedar u ovom pristupu ne vidi nikakav problem, jer se, naprimjer, ista stvar dešava i u Hollywoodu već decenijama, gdje pojedini filmovi dobijaju podršku Pentagona. Međutim, problem je u agendi ovih službi koja opoziciju vidi kao teroriste, branitelje ljudskih prava kao strane agente, a protivljenje nasilju i ugnjetavanju kao prijetnju stabilnosti, kaže on.

Al Jazeera Balkans