KOMUNISTI SU DAVALI ALIBI POČINIOCIMA ZLOČINA NAD MUSLIMANIMA

Profesor doktor Mujo Begić šef je područnog odjeljenja Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku krajinu. Stalni naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i autor nekoliko knjiga o zločinima nad Bošnjacima za Stav govori o tome ko su bili ustanici, koje su zločine počinili u ljeto 1941. godine i kako su ti zločini zataškani

STAV: Ko su, zapravo, bili ustanici?

BEGIĆ: Pojam ustanik i ustaničke vojne snage u sebi sublimira one vojne snage koje su organizirali i kojima su rukovodili komunisti i četnici. Ovo pitanje nakon Drugog svjetskog rata u historiografiji je posmatrano jednostrano i uz prešućivanje uloge četnika u ustanku, naglašavajući ulogu Komunističke partije Jugoslavije u organizaciji i vođenju ustanka. Ovakvim pristupom, željela se umanjiti ili prešutjeti uloga četnika, a sve “zasluge” za dizanje i vođenje ustanka pripisati komunistima. Ovakav prikaz ustanka ni u kom slučaju nije istinit. Zapravo, istina je da su zajedno ustanici-gerilci i četnici organizirali i vodili ustanak na prostoru Bosne i Hercegovine. U prvom razdoblju ustanka, kad u akcijama zajedno sudjeluju četnici i gerilci predvođeni komunistima (od septembra nazvani partizanima), izvedeni su prvi masovni zločini nad muslimanima i Hrvatima u BiH i Hrvatskoj.

STAV: Da li je ikada napravljena distinkcija između ustanika, partizana i četnika?

BEGIĆ: Počekom ustanka često nije bilo razlike među ustanicima predvođenim četnicima i ustanicima predvođenim komunistima. U prvim mjesecima ustanka postojala je saradnja četnika i partizana-ustanika, što najbolje opisuje Kosta Nađ, koji kaže: “Posle savetovanja u Kamenskom otišao sam preko Lapca u Drvar. Lapac je bio već oslobođen. Tu je inače vladala interesantna situacija. Partizani i četnici su imali zajednički štab.” U početnom periodu ustanka na prostoru Bosne i Hercegovine, zajednički i sarađujući, četnici i ustanici, organizirani od strane komunista, izvodili su borbene akcije.

STAV: Kakav je bio odnos partizana tih godina prema onome što je počinjeno nad Bošnjacima?

BEGIĆ: Odnos partizana prema zločinima prema Bošnjacima najbolje se vidi iz poslijeratnih napisa različitih aktera i svjedoka ovih događaja. Ti zapisi u vidu sjećanja na prve dane ustanka u jednom dijelu dotiču se i zločina ustanika. U opisima ovih događaja najčešće se umanjuju, prešućuju ili se određeni događaji uopće ne spominju. Najveći broj publikacija odnosi se na ustanak na ovim prostorima i doprinos pojedinih ustaničkih rukovodilaca i jedinica u istom, bez spominjanja ili usputnog spominjanja zločina koji su počinjeni nad Bošnjacima.

STAV: Da li je iko ikada nakon rata odgovarao za pokolje nad Bošnjacima?

BEGIĆ: Dvostruki standardi u procesuiranju zločina nakon Drugog svjetskog rata bili su praksa. U toku i poslije genocida i drugih oblika zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava vrše se najrazličitije manipulacije u vezi s karakterom sukoba i karakterom zločina. Nakon Drugog svjetskog rata, jedan broj zločina koji su zajednički počinile četničke i ustaničke jedinice nikad nije procesuiran. Istraživanje zločina počinjenih na prostoru tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) bilo je povjereno Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Ova je komisija formirana “u cilju utvrđivanja odgovornosti, pronalaženja i privođenja kazni svih lica odgovornih za zločine koje su u Jugoslaviji počinili i čine u toku rata okupatori i njihovi pomagači”. Iz samog zadatka Komisije vidljivo je da ona nije imala mandat utvrđivati zločine koje su počinile ustaničke jedinice.

STAV: Da li su zločini nad Bošnjacima u ljeto 1941. godine bili isključivo osveta za ustaške zločine ili je postojao dublji razlog za to?

BEGIĆ: Kao glavni razlog ustanka, ističu se zločini ustaškog režima nad srpskim narodom. Komunisti ipak nastoje ustanku dati narodnooslobodilačko i antifašističko obilježje, a četnici daju ustanku uglavnom nacionalno, odnosno nacionalističko i ekspanzionističko obilježje, uključujući u ustanak gotovo isključivo Srbe. Zločini četnika u Bosni i Hercegovini počinjeni su kao dio velikosrpskog četničkog projekta. Stevan Moljević, ideolog četničkog pokreta iz 1941. godine, u Nikšiću objavljuje dokument-velikosrpski projekt pod nazivom Homogena Srbija. U spomenutom dokumentu, Moljević naročitu pažnju posvećuje teritorijalnim pitanjima i granicama homogene Srbije uz jasno geostrategijsko pozicioniranje Srbije na Balkanu. Može se reći da je velikosrpski geopolitički plan bio političko-nacionalni temelj četničkog pokreta. Govoreći o granicama, izražavajući svoje neskrivene teritorijalne pretenzije i dramatično naglašavajući historijski trenutak za njihovo prekrajanje, on kaže: “Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918 g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora.” Iz navedenog jasno proizlazi odgovor na postavljeno pitanje.

STAV: Vi ste objavili knjigu o zločinu u Ljutočkoj dolini. Da li je to, po obimu, najveći zločin nad Bošnjacima na početku rata?

BEGIĆ: Ovo je nesumnjivo najveći zločin nad Bošnjacima na prostoru Bosanske krajine, koji se desio u periodu između 6. i 20. septembra 1941. godine. U nekoliko dana ubijeno je više od 2.000 mještana naselja Kulen-Vakuf, Klisa, Orašac, Ćukovi…, popaljene su i opljačkane kuće, uništene džamije i protjerano cjelokupno stanovništvo. Tako da je ovaj zločin paradigma zločina nad Bošnjacima Bosanske krajine.

STAV: Nije samo Ljutočka dolina trajno ostala obilježena zločinom nad Bošnjacima?

BEGIĆ: U Drugom svjetskom ratu, prema relevantnim podacima, ubijeno je 103.000 Bošnjaka, ili 8,3% od ukupnog broja Bošnjaka. U prvom redu, stradali su na prostoru istočne Bosne, istočne Hercegovine i drugih dijelova, ali svakako je prostor uz rijeku Drinu obilježen genocidom nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu.

STAV: U jednom od prošlih brojeva Stava objavili smo svjedočenja o zločinu nad Bošnjacima u Velikom Duboviku kod Bosanske Krupe. I Vi imate saznanja o tome šta se desilo u tom mjestu u ljeto 1941. godine?

BEGIĆ: Svakako je to poznati zločin koji se ni u kom slučaju ne može zanemariti. Ubistvo članova porodice Bobić nije i ne smije biti zaboravljeno. Upravo prije mjesec-dva mi smo pronašli jednu žrtvu – Derviš Karadžić, koji je ubijen u Drugom svjetskom ratu i bačen u jednu jamu na području općine Bosanski Petrovac. Posmrtne ostatke ubijenog Derviša pronašli smo s troje ubijenih Bošnjaka 1992. godine. Tako da je ova jama služila za prikrivanje zločina iz dva različita perioda.

STAV: Šutnja nakon rata jeste ono što karakterizira te zločine? Zbog čega su se ljudi bojali govoriti?

BEGIĆ: Postoji više razloga za šutnju, prije svega što su zločini sistematski zataškavani. Drugo, počinioci i naredbodavci pojedinih zločina u velikom broju slučajeva nakon Drugog svjetskog rata bili su nosioci najviših vojnih, policijskih ili pravosudnih funkcija koji su činili sve da zločini ostanu nekažnjeni. Sigurno jedan od razloga jeste nespremnost komunističkih vlasti za utvrđivanje istine zato što su mnogi koji su učestvovali u zločinima poslije rata obavljali najviše funkcije u vlasti. Nakon Drugog svjetskog rata, stvorena je takva percepcija da ustanici-partizani nisu mogli počiniti zločine. Najčešće su žrtve bile predmet politiziranja; predmet podjele na naše i njihove; samo su naši mogli biti žrtve, a njihovi zločinci, odnosno samo su loši okupatori (Nijemci i Italijani) i izdajnici (ustaše, četnici, domobrani), a dobri su ustanici i partizani. Na ovoj matrici izgrađeni su mnogi stereotipi, što je na kraju rezultiralo nepravednim odnosom prema nevinim žrtvama.

STAV: Kada je zločin u Kulen-Vakufu u pitanju, postoje svjedočanstva ljudi da su sretali decenijama nakon rata ljude koji su ubijali njihove očeve. Kako je bilo moguće da se zločince ne procesuira?

BEGIĆ: Posebno karakteristično za ove zločine jeste da oni nikad nisu procesuirani, da nikad nisu istraživani niti da su žrtve pronađene, ekshumirane i dostojno sahranjene. Poslijeratne vlasti imali su za cilj da umanje veličinu žrtve, da krivnju prebace na neodgovorne četničke elemente i da daju alibi počiniocima ovih zločina zbog zločina ustaša počinjenih nad srpskim stanovništvom. Sigurno su ustaše počinile ratne zločine nad srpskim stanovništvom i mnogi zločinci su nakon rata osuđeni na različite kazne. Nikada niko od počinilaca ili naredbodavaca zločina nad bošnjačkim stanovništvom Ljutočke doline nije kažnjen. Porazna je činjenica da nisu provedena značajnija istraživanja ovog masovnog zločina i da su žrtve ovih zločina prikazivane kao ustaše. Nakon rata, ovom kraju nametnut je oreol krivnje proglašavajući ovo mjesto ustaškim, a njihove stanovnike ustašama. Iz tog razloga, postavlja se pitanje vjerodostojnosti poslijeratne komunističke vlasti, pitanje provođenja pravde, odnosno selektivnosti u provođenju pravde. Brojni su primjeri susreta žrtava i počinioca nakon rata. Od onih koji su ubijali do onih koji su silovali i činili druge zločine.

STAV: Zbog čega, po Vašem mišljenju, mjesta masovnih zločina nad Bošnjacima nisu obilježavana?

BEGIĆ: Ova mjesta nisu obilježavana zbog prikrivanja i prešućivanja zločina, a time i saznanja o obimu, veličini i počiniocima zločina nad Bošnjacima. Poslijeratna vlast u Jugoslaviji uspostavila je diskriminatorski odnos prema žrtvama ustanika i partizana u odnosu na žrtve okupatora i domaćih izdajnika. Prilog takvom odnosu jeste primjer podizanja spomen‑kompleksa nevinim žrtvama ustaških zločina na Garavicama (spomen-kompleks prostire se na 17 hektara s monumentalnim spomenicima) i nikakvog spomenika bošnjačkim žrtvama Ljutočke doline.

MAGAZIN "STAV"