Naš odnos prema učenim

Vrijednost učenjaka

Allah je učenjake uzeo za svjedoke u najvećoj istini – svjedočenju da nema Boga osim Njega, što nedvosmisleno upućuje na njihovu veličinu, mjesto i položaj. Rekao je Uzvišeni: ''Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, i da On postupa pravedno.'' (Prijevod značenja, Alu Imran: 18.).Učenjaci su nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (Ahmed, 5/196., Darimi, 349., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2823., Ibn-Madže, 223.), i onaj ko na njih napada, napada na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Kada je na putu prema Tebuku došla optužba na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegovih ashaba, i to u formi ismijavanja, kada je kazano: ''Nismo vidjeli od ovih naših ''kârija'' većih kukavica, proždrljivaca i lažljivaca'', Allah je objavio ajete koji će do Sudnjeg dana svjetliti kao opomena i upozorenje svakom ko dirne i napadne Poslanika i one koji u svojim prsima nose Šerijat s kojim je on došao; u tim ajetima Allah je na nevjerstvo osudio one koji su se usudili usmjeriti otrove svojih jezika prema najboljem čovjeku, najvećem učenjaku i njegovim učenicima. Rekao je šejh Salih Fevzan: ''Onaj ko omalovažava učenjake zbog njihovog znanja, u bilo kojem vremenu, obuhvaćen je značenjem ovoga ajeta. Jer su oni rekli: ''Nismo vidjeli od ovih naših ''kârija'' ..., a ''kârije'' su učenjaci, tj učenjaci u svakom vremenu. Učenjaci zaslužuju dužno poštovanje, zbog toga što u prsima svojim nose Allahovu riječ (objavu, Kur'an), i Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nose znanje kojeg dostavljaju ljudima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
''Prednost alima nad abidom (pobožnjakom), je kao prednost mjeseca nad ostalim zvijezdama.'' (Ahmed, 5/196., Ebu-Davud, 3641., Tirmizi, 2682., Ibn-Madže, 223., Hatib el-Bagdadi u ''El-Fekihu vel-mutefekkih'', 59., Begavi u ''Šerhu-s-sunne'', 129.). Rekao je takoðer: ''Za učenjaka traži oprost svaka stvar, čak i ribe u morskim dubinama.'' (Ibn-Madže, 223., Darimi, 343., Taberani u ''El-Evastu'', 6/214. Vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn-Hibban, 88.)
Učenjak ima svoju vrijednost i mjesto. Allah kaže: ''Allaha se istinski boje, od njegovih robova, učeni.'' (Prijevod značenja, Fatir, 28.). Pdo učenjacima se misli na one koji poznaju Šerijat. Učenjaci se istinski Allaha boje, jer su Ga istinski spoznali...'' (Durus fi šerhi nevakidil-islam, šejh Salih El-Fevzan, str. 132., 133.).

Vrijeđanje učenjaka


O onome koji vrijeða učenjake i spominje po lošem, sud je davno izrekao jedan od velikana ehlu-s-sunneta, imam Ebu-Dža'fer et-Tahavi (umro 321.h.g), u svom poznatom akaidskom dijelu ''El-Akide et-tahavijje'' (Tahavijeva poslanica iz akide), rekavši: ''Učenjaci prvih generacija (selefa), koji su preteča drugima u znanju, i oni koji poslije njih doðu – nosioci dobra i sljdebenici Sunneta, poznavaoci fikha i teoretičari – spominju se samo po dobru i u lijepom svjetlu. Onaj ko ih spomene po zlu i na neprikladan način – nije na pravome putu.'' (Šerhu-akideti-tahavijje, sa naučnom valorizacojom Šuajba Arnauta, 2/740.). Tahavija je Allah mu se smilovao lijep govor o učenjacima uvrstio u vjerovanje ehli-sunneta, a ružan govor o njima je učinio znakom čovjekovaog skretanja sa pravog puta, što stvara strah kod svakog pametnog čovjeka, i udaljava ga od ovog prezrenog djela.
Slične izjave su dali i drugi učenjaci ehli-sunneta. Rekao je Abdullah ibnul-Mubarek: ''Ko bude potcjenjivao učenjake i ismijavao se sa njima, izgubio je onaj svijet; ko se bude ismijavao sa vladarima izgubio je ovaj svijet; ko se bude ismijavao sa svojom braćom vjernicima, izgubio je ljudskost (muškost).'' (Sijeru ealami-n-nubela, Ez-Zehebi, 8/408.). Rekao je Ahmed ibnul-Ezrui': ''Vrijeðanje učenjaka, a pogotovo onih velikih, spada u velike grijehe.'' (Er-Redul-vafir, 197.).


To da je onaj ko vrijeða i omalovažava učenjake u zabludi, nije jedina zlo i nesreća koje će ga pogoditi; njemu, pored toga, Allah prijeti ratom, jer je napao na Njegovog prijatelja (evliju): ''Ko uznemiri moga prijatelja (velijja), objavljujem mu rat'', kaže Allah, dželle šenuhu, u hadisu kudsijji. Ako učenjak nije Allahov prijatelj – ko je, rekli su imam Šafija i Ebu-Hanifa. (El-Fekihu vel-mutefekkih, 1/36.). Govorom o učenjacima, oni stječu naziv ''fasik'' (grješnik), shodno riječima Allaha, dželle šenuhu: ''... i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima, o kako je ružno da se vjernici spominju (bi'sel ismul-fusuku) podrugljivim nadimcima.'' (Prijevod značenja, El-Hudžurat: 10.). Njih čeka i loša završnica, ako se istinski ne pokaju Allahu, dželle šenuhu, i ne proðu se onoga što rade. Navodi hafiz Ibn-Hadžer u ''Ed-Durerul-kamine'', 4/106., da je kod poznatog fekiha i učenjaka, kadije Muhammeda ibn-Abdullaha ez-Zubjedija, koji je napisao komentar na fikhsko djelo ''Et-Tenbih'', od Ebu-Ishaka eš-Širazija, u 24 toma, na samrti jezik potpuno izašao iz usta i pocrnio. Učenjaci su to obrozložili njegovim čestim napadaima na imama Nevevija i njegovim vrijeðanjem.


Pitam onoga koga je Allah iskušao govorom u učenjacima, da li to ti imaš toliko dobrih dijela, i riješio si sve svoje mahane i mahane svojih bližnjih, da se možeš zabaviti učenjacima i njihovim mahanama?! Za njih oprost traži sve što je na zemlji, mrav u utrobi zemlje, riba u tminama morskim; a ko za tebe traži oprosta. Pola svoga životnog vijeka prespavaš, u drugoj polovici radiš za dunjaluk, nešto malo ibadetiš, i još se usuðeuješ da vrijeðaš onoga ko je svoj život podredio Allahovoj vjeri, onome ko se u dva mjeseca možda viða sa svojim najbližima, ženom i djecom. Bolje ti je da se pokriješ i zaviješ da te niko ne vidi, i moliš Allah da ti oprosti, i popravi tvoje stanje.


Znači, nije ispravno, i zabluda je da se na greške učenjaka – kada se pokaže da su uistinu pogriješili – reagira tako što će se pljuvati po njima, što će im se pripsivati razni podrugljivi nadimci, što će se optužiti za izdaju istine... Ne tvrdimo da su učenjaci savršeni, da su bezgrješni, da su sveti, da su u svemu potrefili suštu istinu, ali tvrdimo da su najbolji u ovome ummetu, da se na njih moramo vraćati, da su nasljednici Allahovih poslanika, da samo oni mogu izvesti ummet iz stanja u kome se nalazi.

Odnos prema greškama učenjaka


Prvo, treba znati da je greška neodvojiva od ljudskog bića, dio je sina Ademovog, nje je sačuvan samo ''ma'sum'' (bezgrješni) – Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Svaki čovjek griješi, a najbolji su oni grješnici koji se puno kaju.'' (Ahmed, 3/198., Tirmizi, 2499., Ibn-Madže, 4251. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, 7617.). Učenjak kada pogrješi u svome idžtihadu, nije griješan zbog toga, nego ima jednu nagradu.


Drugo, greška učenjaka ne pripsuje se Allahovom časnom Šerijatu, nego njemu lično, nije dozvoljeno slijediti ga u njoj, i obaveza je negirati bilo kakvu vezu izmeðu nje i vjere. Rekao je Šatibi: ''Grešku učenjaka nije dozvoljeno uzeti kao mjerodavno mišljenje, niti je dozvoljeno da se neko slijepo povede za njom, to stoga što je ona u suprotnosti sa Šerijatom. Ona, u stvari, zato i jeste greška... Kada bi se uzimala kao mjerodavno mišljenje, ne bi bila greškom, niti bi se smjela pripisati učenjaku. Nije dozvoljeno atakovati na učenjaka zbog nje, niti ga zbog toga omalovažavati, ili steći ubjeðenje da je to čisto i namjerno suprostavljanje i oponiranje Šerijatu; sve to je suprotno vjerskoj poziciji jednog učenjaka.'' (Muvafekat, 5/136., 137.).


Treće, traženje opravdanja učenjaku i lijepo mišljenje o njemu. Rekao je Tekijuddin es-Subki: ''Ako je čovjek osvjedočio svoj iman i ustrajnost na pravome putu, njegov govor i pisana riječ neće se razumijavti suprotno od onoga što je poznato od njega i što se obično može čuti iz usta njemu sličnih osoba. Potrebno je sve to na najljepši način protumačiti, i obaveza je imati lijepo mišljenje o njemu.'' (Kaidetu fil-džerhi-vet-ta'dil, 93.). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je našao opravdanje čak devi, koja ne spada u šerijatske obveznike, kada je kleknula i zastala na mjestu gdje je zastao Ebrehin slon, pošto je čuo da su ashabi kazali ''posustala je El-Kasva'', rekavši: ''Nije posustala, ona se tako ne ponaša, zaustivilo ju je ono što je zaustavilo slona.'' (Buharija, 2581.). Rekao je Ibn-Hadžer: ''Iz hadisa se može naučiti da je dozvoljeno donijeti sud o nekoj stvari ili nekome na osnovu onoga po čemu je poznat, pa makar se dogodilo ono što je suprotno od toga...'' (Fethul-bari: 5/335.).


Četvrto, spominjanje dobrih osobina učenjaka i dobrih djela koje je uradio uz grešku. Rekao je Zehebi u biogarafiji El-Kaffala eš-Šašija: ''Rekao je Ebu-Hasan es-Saffar: 'čuo sam ebu-Sehla es-Sa'lukija da je rekao za Tefsir kojeg je napisao El-Kaffal, Ebu-Bekr: 'Neke stvari ga uzdišu, a neke ga spušatju'. Tj. spušata ga to što je El-Kaffal u njemu pomogao mišljenje mu'tezila. čovjek je umro, a savršenstvo je rijetka stvar. Učenjaka treba pohvaliti za mnoštvo dobrih dijela koja je uradio, i ne treba se zbog jedne greške pokopati svo njegovo dobro. Možda se i on sam povratio od tih stavova. Možda mu zbog truda, kojeg je uložio, da bi došao do istine, ta greška bude oproštena. Ve la havle ve la kuvvete illa billahi.'' (Sijer ealami-n-nubela, 16/285.).

 Piše: semir Imamović

islammylife.tv/minber.ba