Nesta cvijeta 'stida' - nestade i stida i srama

Piše: Mirza Sadiković

U zanosu proljeća s kraja aprila i početkom maja na širokim prostranstvima,  na livadama ispod grmova i šuma, u skrivenim budžacima iznikne cvijet u narodu poznat pod imenom 'stid'.

Saznadoh za njega kao dječačić, kada sam mjerio prve školske dane. Pokazivao mi ga i pričao o njemu dedo, u to vrijeme osamdesetogodišnji Džemal Pašić. Krajišnik, k'o od brda odvaljen. S teretom godina i života na širokim plećima. Dozivam sjećanja, riječi, koje su klizile poput kvrgave mu, seljačke, ruke, kojom me milovao, držeći u njoj cvijet, za kojeg reče da mu je ime „stid ili sram“.

Bijele latice, na tankoj stabljici gotovo osamdesetak centimetara dugoj, širile se, a u sredini velika tamna, ljubičasta mrlja, koja je uvezivala bijele latice, skupljajući ih i šireći u lepezu.

„Evo vidiš, ovo je stid, ova ljubičasta, negdje bude i crna cvjetna mrlja. Negdje je do četiri centimetra prečnika u sredini dvostruko širih latica. A, ja kad sam bio tvojih godina, ova je mrlja gotovo poklapala, stizala bijele latice,“ priča dedo odhukujući.

„Ova mrlja, ovaj dio cvijeta je stid dunjaluka, poštenje ljudi. I ovaj cvijet to svakog proljeća pokazuje, mjeri... I govore  ljudi  – što je veći  tamni cvijet, što ga više ima, više je ljudi i poštenja i čovječnosti. A, što god je manji cvijet, što ga manje ima, više je nepravde, nepovjerenja...“

Nestala tamna mrlja

Zastade, kao da nešto traži, vrti po sjećanju i nastavi: „Govorio mi je tada moj dedo, kao ja tebi sada, da će kada stignem njegove godine, ova se mrlja dvostruko smanjiti. Nestaće stida, nestajaće srama na dunjaluku, na svijetu... A, ti kada stigneš moje godine, ove tamne mrlje neće ni biti. Nestaće, stida, skroz“, kao za sebe kaza i zašuti.

Nisam baš tad razumijevao šta mi je dedo govorio.

Pritisnut godinama odrastanja, zaboravih na dedu Džemala i na cvijet stid. Ne znam da li sam ga, osim tih dana, više i tražio po livadama. Tridesetak godina kasnije, hodeći prijevojima planine Radoč, u sjeverozapadnom dijelu BiH, na granici BiH i Hrvatske, tragajući za prostorima, gdje u susjednoj Hrvatskoj, kako se govori, planiraju odlagati nuklearni otpad, nađoh na livadama cvijet - stid. Raširile se bijele latice, popucale od sokova proljetnih... Međutim, nešto mi ne dade mira. Vraća mi slike iz djetinjstva. Vrati mi se priča dede Džemala Pašića. Cvijet - stid, prizivam dječačka sjećanja.

Zbunjen, jedva primijetih da u raširenim, nabreklim, bijelim laticama nema tamne mrlje." Nestaće..." odzvanjanju mi riječi dede Džemala: „Nestaće ove tamne mrlje, nestaće stida na dunjaluku.“

Ponio sam nekoliko ubranih cvjetova. Svratih u  podnožju Radoča do starog mi znanca, dede Sulejmana Makića, koji nakon što završi učiteljovanje u seoskoj osnovnoj školi, pa onda u raznim odborima mjesne zajednice, općine i tako ukrug, mir ovosvjetski u poodmaklim godinama traži u tišini Radoča.

Ugledavši cvijet mi u ruci, poče: „Gdje nađe taj cvijet - stid? Zar ga još ima?!“

Ponovi priču dede Džemala dopunjavajući je: „Malo je sada tog cvijeta, odumire.

Na livadama nema više stida. Ko zna hoće li ga i gdje biti ovog proljeća?  A i sve da se pojavi, mnogi ljudi će proći pored njega, ne primjećujući ga ili ne htijući da ga vide. Neće da ga gledaju jer da hoće, vidjeli bi sebe i svoju stvarnost onakvu kakva jeste i ne bi bili ono što jesu, jer bi se stidjeli... Stidjeli bi se i svojih razapetih barjaka, svojih simbola iza kojih nema ništa sveto do sujete, mržnje i vlasti. Sramili bi se ovih dana..."

Starački, iznemoglo, otpuhnu i sjede na klupu. Nastavi: „Prije bi se složili rogovi u vreći, nego mi: Vlasi, Turci, ustaše, četnici, balije, hadezeovci, esdeaovci, esdeesovci, esenesdeovci, esdepeovci, esbebeovci, deefovci... Sporimo se oko svega, oko žrtava rata, oko spiskova prognanih i nestalih, oko granica i koridora, oko imena ulica, oko jezika i udžbenika, oko MMF-a, oko Izbornog zakona, Ustava. Lideri nam i ovih dana po Njujorku, Briselu, raspravljaju o Izbornom zakonu, o akcizama. Ali su prevršili svaku mjeru. Prođoše dani i godine i decenije kao melodija kroz violončelo. Sad su na sceni neki novi ratovi, neki novi mir. Svi bi da na zategnutom užetu čvor razmrsuju, i koga slušaju, koga čuju.."

Gledam starog znanca koji u bespućima planine Radoč traži mir. I šutnju. A, ušutio ga prvo rat, ušutio ga mir, ušutjele ga nevolje, penzija nikakva, ušutjela ga nezaposlenost, razjedinjenost, prljavština, ono i ovo...

A, eto progovori, kada ugleda cvijet - stid. Iskidano i s naporom.

Preplavila nas je sramota

„Šta se ovo zbiva? Ovako više ne ide. Nema više šale, svi smo zajedno izvrgnuti nezapamćenom ruglu. Eto i cvijeta stida - srama je nestalo. Vjerovali smo, nadali se, biće bolje. A ono nikako da dođe. I nigdje u ovoj našoj BiH, nijedno mjesto nije isto. Evo gledaj – ova bi naša zemlja mogla hraniti i nekoliko puta više stanovnika. A, gledaj evo ovdje na Radoču, koliko je i šta zasijano. Ništa!“

Nastavi, postavljajući pitanja i tražeći  odgovore. „Ništa, ni vjera tu ne može ništa. Evo izgradili smo toliko džamija, toliko crkvi. Svugdje. Obnovili porušene. Ali, ne valjaju nam putevi do njih. Ti su putevi loši. Pogledaj ko je sve u prvim safovima i zašto“, nervozno prevrćući stabljiku cvijeta u ruci. „Govorio je i meni moj dedo da će nestati cvijeta stida, ali i stida i srama na dunjaluku...“

Dok sam ga slušao vraćaju mi se slike. Vraća, slučajno, kasnije naučeno o cvijetu – stidu.

Cvijet stid – Daucus carota- divlja mrkva. Dvogodišnja je to biljka i rasprostranjena je na livadama, uz puteve, u voćnjacima. Još ga imenuju divlji merlin, divlji korijen. I stidak mu je drugo ime. Cvjetovi su mu bijeli i brojni i na vrhu stabljike tvore cvjetni štit u kojem je u sredini tamna mrlja, tamnoljubičasta. I to nema nijedna druga slična biljka. Međutim, danas cvijet nema tu mrlju, nema tog stida.

Zašutjeli smo obojica i prepljavljeni pravim stidom, nemajući obraza ni pogledati više jedan prema drugom. Jedva smo dočekali da pobjegnemo od cvijeta stida – koji nas je sve silovitije pritiskivao, kao da ga nevidljive sile upuhavaju.

Obojicu nas je preplavila sramota, kao da smo se stidjeli jedan drugog, naše uvrnute stvarnosti, njenih krojača, naše beskrajne trpnje, naše podijeljenosti. I što nas cvijet – stid svojom pričom upozorava da se zapravo više niko ne stidi, ne srami  što smo gurnuti u opći jad u kojem živimo.

„Nestalo je cvijeta stida-srama, nestalo je stida i srama na dunjaluku. Stid se sve više 'zakopava'.“

To je vjerovatno htio da poruči moj stari poznanik, lišen gorčine i staračkog zlopamćenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Al Jazeera Balkans