DUHOVNA POEZIJA: MOJA SMRT


 

Znam da ćete otići poslije moje dženaze.

I niko, baš niko ostati neće.

 

Svako ide dalje, život se nastavlja.

Ma koliko te voljeli svi te tada ostave.

 

Čujem korake i žamora glas.

Niko smrt ne voli,  žele odmah da je zaborave.

 

Bio je dobar, reći će, ode tako iznenada.

Grumen zemlje na već otežala djela bace, okrenu se i odlaze.

 

Suha zemlja ispuni moj kabur.

I ne znam da l'  stisnut il rahat biću - još iščekujem glas.

 

Koliko strah poznajete? Ovome strahu kraja nema.

Nema hrabrih gazija i junaka, samo ruke spuštene u halji bijeloj i prah.

 

Smrt isti okus svakom sprema.

I nema, ne nema odabira ni vremena.

 

Ali više od smrti bojiš se kaburskih iskušenja.

Bojiš se i ne znaš šta ti se sprema.

 

Kako da sada smrt me zadesi, pa nisam stigao sve.

Nisam završio obaveze, nisam - ali smrt me stigla.

 

Kako sada da u jednom momentu sjetim se svih svojih grijeha!?

Jer samo mi grijesi mislima plutaju, panika ruke mi sveza.

 

Dobra djela su tako mala, nevidljiva i sitna.

O Bože,jesam li to došao do kraja? Do zida?

 

Ili početak mukama je tek, ne znam! Gdje sam!?

I nemoj, nemoj me preko mojih boli kažnjavati!

 

Mislio sam da milost Tvoja pomoći će mi, hoće li?

Bože, zašto smrt boli, da li zbog života okrutnog ili djela mojih?

 

Sada kad bih vratiti se mogao, bar na jedan dan.

Sve bi bilo samo jedno, da Tebi sam samo pokoran!

 

Svi su me napustili, svi su me slagali i otišli.

Da li je neko ostao, nikoga ne vidim i ne čujem?

 

Gdje ste kad mi je najteže prijatelji, zašto vas nema?

Uzalud oči plaču i šake stišću zemlju natovarenu.

 

Znaj da je tvoj ovaj hal i niko ga neće dijelit sa tobom.

Ne, nemoj misliti da žele pomoći ti i oni se smrti boje.

 

A dunjaluk? A imetak? Gdje su mi sinovi?

Porodica? Prijatelji? Zar svi su me ostavili?

 

Ostavljen si brate, sada si sam.

Ti i tvoja djela. ćefin s tobom bijel pokopan.

 

Ali zašto u smrt nisam vjerovao?

Zar sam mislio da ovaj život nema kraj?

 

Sada ćeš da vidiš šta si sebi pripremio.

Iz mezara je put ka vječnosti svima znaj.

 

Na dvije strane mezar se razmeće i govori ti.

Da li ćeš u mirisnu bašću iz mog crnog ždrijela

 

Ili ćeš vatrom okupan biti, ali kako znati?

Koga upitati,kome se sada pomoliti?

 

Od koga zaštitu tražiti?
Kome se za ruku uhvatiti?

 

E, sada putniče došao si do kraja dunjaluka.

Sada će umjesto tebe tvoja djela govoriti.

 

Tvoje tijelo, ruke i noge

Glava, oči, koža i svaki dio tebe

 

Toga nas je i strah – reći će mnogi tada.

Jer dijela svako od nas zna kakva su nam bila.

 

Jesam li ti dovoljno, jesam li ti cijelim duhom pokoran bio?

Jesam li od griješnika il sam milost zaslužio?

 

Mene obradovat može melek mirisnih kandilja.

A ražalostit melek prljavih mantila što žestoko kandžijom po kostima bije.

 

Ne, ne želim ovog drugog, želim miris i ljepote Bože!

Kako da dođem do njih, da me bijes Tvoja zaobiđe, a milost u smiraj uvije?

 

Umrijeti svi moramo, niko ostao nije.

Znam sada da namaz propustiti nesmijem.

 

Čuvaj brate, čuvaj sestro emanet od Allaha.

Smrt dolazi i po noću i po dani, od užitaka te iščupa.

 

Iz toplih kreveta, udobnih stanova, auta i užitaka.

Na tren sve nestane i brzo stvarnost postane.

 

Smrt moja je samo moja smrt, za mene je već kasno.

I niko mi od vas pomoći neče. Niti ja vama mogu osim savjet biti.

 

Bože, ne daj mi da prije smrti nemaran budem.

Ne daj mi Bože, a ako bi bio, Ti opmenu mi pošalji golemu.

 

Ovo nije prijetnja uzaludna, glas iz daljina.

Niti je mašta. pa šta vam je zar ne vjerujete.

 

Svaki dan odlaze najmiliji, prijatelji i neznanci sa svih strana.

Odlaze, smrt ih kupi. a mi ih zatrpavamo zemljom.

 

Istina je ovo, istina koju ne volimo.

I mi smo svjesni, ali bježimo do kraja zida.

 

I nije vječan dunjaluk.

I smrt nije kraj.

 

Vječan je ahiret.

I vječni su dženet i džehenem.

 

Allah je istina...



 

Bilal Isaković

IMLTV.PRESS