Samo još hrabrosti da skupim

 

 

 

 

 

 

Svašta bih ti imao za reći,
Al' bojim se riječi, mnogo veći


Pogrešno reći, pa srce opeći
Nesmijem, neka šute makar još dvije minute


Hrabrosti da skupim,
Zažmirim pa kažem, evo lažem


Nevolim te samo se krijem
Nemam prave riječi pa nesmijem


Istinu reći, nevolim te
A znam da nije tako, nego baš ovako


Kad srcem k'o u zid lupiš i na vrata aška hrupiš
Pomisliš, ma nisam taj


Sreća je beskraj, ali vaj
Ne za pisca, njemu je tuga kraj


U kom' se k'o po perivoju pelina šeta
Svaka mu je tuga sveta, a opet novu tugu traga


Jer bol postade tradicija kleta
I dok je svijeta srce na propuh stavih


U čežnji za ljubavi pravih
Još jedno mi osta srce pa ti ga ponesoh


Jal ga k sebi svrati jal u kaljužu života baci
Nisu ovo znakova junaci, već oronuli ko duvar


Pred rušenje zadnji života pomaci.
Eto ti, pa radi šta znaš


Svakako je prejeftin život naš.......

 

Pisano u sabah jednog ramazana