Svijet prije i nakon Muhammedova, a.s., poslanstva

Iz cjeline Objave i iz realnosti faze ljudskog roda kroz koju prolazimo shvatamo da se svijet prije Muhammedova, a.s., poslanstva razlikovao od svijeta nakon  njegova poslanstva. Svijet   prije  Muhammedova,  a.s.,  poslanstva  obilježen  je čudima, neobičnim pojavama i mudžizama, a obilježen je i praznovjerjima. Svijet nakon Muhammedova, a.s., poslanstva karakterizira Knjiga, znanje i božanski zakoni.

Za očekivati je da će biti od koristi ako ovdje pogledamo kako neki shvataju kur’ansko kazivanje o pokornosti šejtanâ Allahovom poslaniku Sulejmanu, a.s., i o dvojici meleka43    u Babilonu Harutu i Marutu – kazivanje koje su neki uzeli kao oslonac za proturanje  velike količine praznovjerja i gatanja, te  obmanjivanja  običnih  i  prostodušnih  ljudi  i  njihovom uplitanju u mreže i zamke hvalisavaca, gatara i nadriljekara. Uzvišeni Allah kaže: I slijedili su ono što šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazuju. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su šejtani bili nevjernici koji su podučavali ljude magiji (sihru) i onome što je objavljeno dvojici meleka – Harutu i Marutu – u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi smo samo smutnja, pa ne budi nevjernik.” I ljudi od njih dvojice naučiše sa čim će muža od žene rastavljati, ali oni time nikome ne mogu nauditi bez Allahove volje. I naučiše ono što im šteti, a ne koristi, a pouzdano su znali da onaj ko to prihvati i po tome radi neće imati na ahiretu nikakve sreće. A doista je jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali. (El-Bekare,102).

Kada dobro  pogledamo  prethodni  ajet, vidimo da  on govori o stvarima, događajima i praksi koja je završena prije Muhammedova,  a.s., poslanstva. Čovječanstvo je prije ovog poslanstva bilo u primitivnoj fazi, poznavalo je razdijeljene i izolirane narode sa ograničenim znanjem i spoznajom. Tim narodima i skupinama naroda dolazile su u nizu poslanice i upute koje su ih vodile napretku sve do Muhammedove, a.s., naučne svjetske etape. Čuda su predstavljala nužna polazišta u primitivnoj fazi i bila su sredstvo poslanika i vjerovjesnika u usmjeravanju života njihovih naroda te sredstvo kojim su dopirali do njihovih srca i i njihova uma, koji je bio primitivan, općenito uzevši.

Navedeni, 102., ajet iz sure El-Bekare objašnjava da šejtani i sile prirode potčinjene Sulejmanu, kao i sve drugo što mu je bilo potčinjeno a spominje se na drugim mjestima u Kur’anu časnom, predstavlja znak Božije pomoći i poslaničkih mudžiza i ne tiče se uvjerenja i vjere Sulejmana, a.s. On nije nastojao na nedozvoljen način uspostavljati kontakt s drugim svjetovima, a posebno ne sa svijetom šejtana, jer za one za koje se kaže da su šejtani – bilo da su ljudskog ili džinskog roda, to znači da su nevjernici, oholi i neposlušni prema  naredbi njihova Gospodara – zbog čega su i zaslužili takav nadimak.

Kada se u navedenom ajetu govori o dva meleka – dva kralja Harutu  i Marutu, koji su u Babilonu podučavali ljude čarolijama – to se odnosi na vrijeme prije Muhammedova, a.s., poslanstva. Čuda iz tog perioda tiču se odnosa primitivnog čovjeka prema  svijetu  –  bilo  da  je taj  odnos  bio  stvarni ili  umišljeni.  Taj  period   predstavlja   period   čovjekovog sazrijevanja, stjecanja samostalnosti i put ka preuzimanju pune odgovornosti u borbi između istine i laži, svjetla i tame u sebi i u svijetu. Stoga je neprimjereno shvatiti iz kur’anskog teksta

– čak i kada govori o tom periodu – da sami meleki svijet uče zlu i nevjerstvu – što njima ne priliči i što ne prihvata islamski zdravi istančani osjećaj.

Kada se radi o pravilnom čitanju riječ ينكللما  pravilno je pročitati el-melekejni – dva meleka i el-melikejni – dva kralja. Ja dajem prednost ovom drugom načinu čitanja a onda to znači da su ta dva kralja bila neka vrsta vračeva starih civilizacija koje su bile prije grčke civilizacije. Vračevi su u tim civilizacijama poznavali određene stvari koje su predstavljale izvor moći i opčinjavanja običnih masa na način kakav je opisan u Kur’anu časnom u kazivanju o Musa, a.s., i faraonovim mađioničarima, koji su svojim trikovima opčinjavali obične mase i obmanjivali njihov vid i čula.

Može se pretpostaviti  da  su Harut  i Marut  bili dobri robovi, jer su ljude učili znanjima koja su imali i spoznajama do kojih su  došli  Allahovim nadahnućem ili predanjem od prošlih generacija i pritom su ih upozoravali da ove spoznaje ne zloupotrebljavaju, jer će izazvati smutnju, počiniti nevaljalo djelo, nauditi  nekome, zanijekati  blagodat znanja i odvesti ljude na stranputicu.

Kada o ovome govorimo, bit će od koristi da podsjetimo čitaoca na varke pokreta, glasa i svjetla u cirkusu i mađioničarskim predstavama kao i na filmu, a za koje bismo se zakleli da su živi i stvarni pokreti, da pouzdano ne znamo da se radi o pojedinačnim slikama koje se prikazuju određenom brzinom kako bi se stvorio privid.

Ovaj primjer pokazuje koliko su različita viđenja, koliko ima oprečnih misli, koliko su pristupi proturječni, kakvih sve ima dilema i  opasnosti, što sve skupa šteti svijesti ummeta. O  ovim pitanjima  malo  kada razgovaraju ljudi upućeni  u različita područja kako bi potisnuli ono što nije u redu, kako bi ispunili prazninu i uspostavili temelje pozitivnog i zdravog intelektualnog i odgojnog pristupa, te kako se, na kraju, ne bi kvarila vjerovanja, razum i volja a ummet okretao od upute Kur’ana časnog.

Nužnost programske korekcije i kulturnog pročišćavanja

Zbog nedovoljnosti programa  mnogi tesktovi koji nisu valjani zbog nekog propusta – bilo u lancu prenosilaca hadisa ili u samom tekstu hadisa – mogu se koristiti na polju kritike teksta hadisa i na  polju uporednog  izučavanja prenosilaca teksta hadisa u  svjetlu  kritike teksta. Neki tekstovi hadisa su, možda, ispravni, ali se ono o  čemu oni govore desilo u posebnim  okolnostima. Onaj ko danas  čita  te hadise, ako ne zna u kakvom je stanju bio onaj na koga se odnose i ne zna okolnosti u kojima se nešto desilo, može  pogriješiti  u razumijevanju teksta…

Cilj naprijed iznesenog nije da odlučno tvrdimo bilo šta o iznesenim pitanjima, nego je cilj da otvorimo vrata naučnog sistematičnog i dostojanstvenog dijaloga između kvalificirane i svestrano obrazovane uleme i mislilaca. U tom dijalogu nužno je utvrditi ciljeve…

Fusnote:

43     Muhammed ibn Jusuf, poznat pod imenom Ibn Hajjan  el-Endelusi el- Garnati, živio u periodu 645-754. po Hidžri, u  svom djelu El-Bahru-l- muhitu u vezi s čitanjem riječi el-melekejni (dva meleka) doslovno kaže: Većina učača Kur’ana  čita melekejni, i da se zaključiti da se radi o dva meleka. Po nekima to su Džibril i Mikail a po drugima radi se o melekima po imenu Harut i Marut.

Ibn Abbas, el-Hasan, Ebu-l-Esved ed-Dueli, ed-Dahhak i Ibn Ebzi čitaju el- melikejni (dva kralja). Ibn Abbas kaže da su to bila dva čovjeka čarobnjaka u Babilonu, jer meleki ne uče ljude magiji. El-Hasan kaže da su to bila dva otpadnika u Babilonu, Iraku. Ebu-l-Esved kaže da su to Harut i Marut što odgovara i tvrdnjama el-Hasana. Ibn Ebzi kaže da su to Davud i Sulejman neka je na njih i na našeg Poslanika Božija milost i mir.

Značenje riječi unzile – objavljeno je u značenju kuzife – ubačeno. Vezano za čitanje riječi melekejni tumači Kur’ana spominju čudne i neshvatljive priče grijeha, strasti i nevjerstva i da su  Harut  i Marut  u Babilonu u patnjama što odgovara tim historijskim periodima u kojima su mnoga praznovjerja i čuda bila prihvatljiva zbog široko rasprostranjenog neznanja i intelektualne nemoći. U svakom slučaju Ibn Hajjan na kraju dolazi do istog zaključka kao i Ibn Abbas u kojem o svim tim neutemeljenim navodima kratko kaže: “Sve ovo je netačno, a meleki su bezgriješni.” Pogledaj: Ibn Hajjan, El-Bahru-l-muhit, Daru-l-fikr, Bejrut 1992., prvi tom, str. 528.

 

Iz knjige: 

Abdulhamid  Ahmed Ebu Sulejman “KRIZA ISLAMSKE CIVILIZACIJE – korijeni u kulturi i odgoju”

S arapskog preveo Ahmed Halilović

Izdavači:

· El-Kalem – izdavački centar rijaseta islamske zajednice u BiH  elkalem.com

· CNS – Centar za napredne studije  cns.ba

 akos.ba