POSTITI NE ZNAČI GLADOVATI

Postoji li u Muslimanskom svijetu volja, želja i vještina za organizaciju ili neki veliki autoritet ili institucija koji bi pokrenuli akciju : da svaki postač za vrijeme Ramazana jedan obrok kojeg se u vrijeme posta odričemo poklonimo i preusmjerimo za gladne kojih je opet najviše među muslimanima.

Piše: hadži Aziz Hurem





Postiti – ne znači samo ne jesti i ne piti. Post je sastavni dio ljudske kulture, načina i shvatanja života i njegove prirode i vi+enja ovog prolaznog svijeta. Istraživaći koji se bave  efektima posta su došli do ne slućenih pozitivnih rezultata.

Ako jednog dana u budućnosti farmakolozi sa ekspertima za ishranu i medicinskim zdravstvenim stručnjacima i istraživaćima proizvedu  preparat, tabletu ili injekciju koja će biti djelotvorna kao post ( kao post koji prakticiraju muslimani za vrijeme mjeseca Ramazana )  tada bi to bio najtraženiji proizvod na Svijetu.

U svim velikim i širokim religijama na svijetu post je propisan kao jedno od obaveznih i osnovnih načela vjere. Njemački ljekar Otto Buchinger 1878-1966 je rekao : od svih prirodnih lijekova – iladža  do sada poznatih ljudskom rodu največi utisak i najdjelotvornije je na mene djelovao post.

Dakle Bog je kazao šta nam je činiti, i taj postulat o postu – negdje ovako negdje onako , na ovaj ili na onaj način je sastavni dio vjerovanja . Imamo li mi sluha za to i hoćemo li to ispoštovati zavisi samo od nas.

Baš kao što postoje podaci, statistike i studije da : najviše novca imaju i troše oni koji ga najmanje zarađuju – tako isto je i sa hranom. Ali muslimani u ekonomski razvijenom svijetu ne bi smjeli prepisivati vladanje i ponašanje domicilnog stanovništva Evrope, Amerike i Australije , bar kada je u pitanju kultura u ishrani i pretrpanost sofre. Muslimani, makar, u ovim dijelovima svijeta bi morali imati malo više sluha za gladne u Africi i Aziji, u ratnim,  siromašnim i posnim zemljama , i ne samo za vrijeme Ramazana nego tokom cijele godine.  Svaki od nas je makar nekada prisustvovao i bio domačin ili gost na nekom iftaru. I, svaki put i uvijek je na svakoj sofri više hrane nego je potrebno – sa ciljem i namjerom da musafire što bolje počastimo i ugostimo. Te tako ne rijetko pojedemo i namirimo ono što nismo u toku dana, a nekada i više nego i izvan Ramazana. U tom slučaju osim što smo ispoštovali Božiju naredbu – koja je svakako najvažnija – svaki drugi efekat je izostao a posebno taj zdravstveni, solidarni- humani i dr.

Kupovina namirnica i pripremanje jemeka za vrijeme Ramazana koju opet obavljaju i pripremaju postaći – ili bar bi tako trebalo da bude – se svakako zbiva nekoliko sahata prije iftara tj. dok nam je trbuh prazan i dok su apetiti za jelom povečani. Zato se redovno ili skoro redovno dešava da pretjeramo u toj pripremi i da iftari budu više nego obilati. Da bi smo na koncu iftara imali ostatke spravljenih jemeka često puta i ne taknutih. I na kraju viša je vjerojatnoća da će taj višak završiti u kanti za otpatke nego da ćemo ga ponovo sutra servirati. A, još ako se radi o masovnim iftarima što je praksa u zadnjih nekoliko godina još šira i učestalija onda se to ne minovno dešava.

Ovih nekoliko godina nam Ramazan pada u vrijeme kada je dan a samim time i post najduži u ciklusu koji se ponovi za 36 godina. I, u ovim najdužim danima imamo jedinstvenu priliku da nam post bude od svekolike fajde.

Do ne davno je važilo pravilo i preporuka ljekara da je za zdravlje najbolje prakticirati nekoliko manjih obroka dnevno. Dakle , jesti češće ali pomalo. No sada su i sami ljekari i „eksperti“ za ishranu došli do zaključka de je za zdravlje kako tjelesno tako i mentalno bolje i djelotvornije postiti - tj ustezati se od jela i pića baš onako kako je propisano u islamskom vjerovanju – što je moguče duže u jednom intervalu i to još uz ne smanjene dnevne aktivnosti i radne obaveze. Da li će to biti post od mjesec dana kao kod muslimana, da li jedan dan u hefti, sedam ili četrdeset dana zaredom ljekari prepuštaju svakom prema njihovom vjerovanju odnosno izboru. Čovjek bez unosa hrane visok 170 cm. i težak sedamdeset kg. ima  rezerve za životne funkcije  četrdeset dana dok oni sa istom visinom a sa stotinu kg. tjelesne težine imaju rezerve za oko stotinu dana pri čemu se podrazumijeva da može da pije vodu, i da se to odnosi na relativno zdrave osobe.

Periodično ustezanje od jela i pića ima višestruki efekat na neše zdravlje. Osim što usporava starenje, pomaže liječenje kroničnih obolenja, djeluje protiv Alzhajmerove bolesti i Demenc-bolesti, Parkinsonove bolesti, smanjuje šanse karcenogenim obolenjima a u slučaju oboljelih od kancera pomaže pri operacijama i kemoterapijama. Nakon posta pozitivni rezultati se manifestuju kada je u potanju multipler Skleroza, Astma, Diabetis tip 2,, Neurodermitis, Alergija, visoki krvni pritisak, srčana, želučana  i stomačna obolenja.

Otto Buchinger je prije devedeset godina u Njemačkoj osnovao „Kliniku Klasičnog Posta“ koju godišnje posjeti tri hiljade pacijenata-gostiju.  Svaki pacijent provede tri hefte u ovoj klinici – koliko traje trapija – i dnevno konzumira jedan tanjir supe i nekoliko voćki. I svaki od njih po izlasku sa klinike tvrdi da izgladnjivanje odnosno post ima magičnu moč.

Pa i Sokrat je sebi određivao periode dugog gladovanja baš onda kada je težio nekom cilju i kada je tražio odgovore  na pitanja koja su ga mučila. Paracelsus von Hohenhaim  filozof, fizičar, astrofizičar, alhemičar i mistik još prije pet stotina godina govori o nekom unutrašnjem ljekaru i terapeutu koji regulira sve u našem organizmu a da mi to i ne znamo. “Čovjek u genima ima program za post ali isto tako i program za nekontrolisano žderanje, od nas zavisi kada ćemo koji program aktivirati“ kazao je Franc Wilhelm od Toleda.  

Dakle ono što je muslimanima vjerom servirano, propisano i naređeno – drugi su morali da stoljećima tragaju da bi spoznali i upoznali.


IMLTV.PRESS