Salahudin el-Ejjubi - Posljednji plameni svjetiljke


Sada ćemo govoriti o posljednim plamenima svetiljke ovog velikog viteza. Ne znam zbog čega osjećam vatru bola. Kao da gledam svjetiljku kako dogorijeva i baca posljednje zrake svjetlosti. To je zbog toga što sam pratio Salahudinov život i imam ga zamišljenog preda mnom. Gledam detalje njegova života o kojima sam govorio kao da mi promiču jedan za drugim pred očima. Opažam svaki njegov drhtaj i očima imaginacije zamišljam tragove koje ostavljaju na crtama njegova lica. Došavši do ovog poglavlja izgleda mi kao da sam svjedok zadnjih trenutaka ovog viteza. Osjećam žeravicu bola koja u mojoj duši raspaljuje vatru tuge za herojem koji je proveo svoj trnoviti i teški život pod udarima uragana braneći čast i dostojanstvo islama.

Koliko sam nastojao obuzdati osjećanja, ali bez uspjeha. Moja osjećanja dostigla su vrhunac kada sam pročitao zapis Behaudina ibn Šedada, koji opisuje stanje ljudi, zgraženih iznenadnom viješću o ovom velikom vitezu. Iskreno sam osjetio da sam ja jedan od tih o kojima govori Ibn Šedad: „Toga dana islam i muslimane je zadesila nedaća kakva ih nije zadesila od vremena smrti pravednih halifa. I tvrđava, i grad i čitav svijet bili su prekriveni tugom i bolom čiju veličinu jedino Allah zna. Tako mi Allaha, čuo sam neke ljude kako su poželjeli da se žrtvuju i budu otkup za njegovu smrt. Te riječi čuo sam samo toga dana. I doista, po sebi i drugima znam kada bi se mogli žrtvovati i zamijeniti sultana, to bismo i uradili.“

Ibn Šedad je čovjek kratkog govora i ne zna stilski i ukrašeno pisati. Ali ovdje govori o onome što misli i čemu je bio svjedok bez pretjerivanja. Ko je vidio sultanova osjećanja nakon postignutog sporazuma shvatio je da je i duševni bol umnogome pomogao u raspirivanju bolesti. Ovaj sporazum je da oduška muslimanima od stalnih nedaća i borbi i zbog toga ga je Salahudin i prihvatio.

S druge strane bio je izvor bola i sjete ovog junaka jer se on mogao smiriti jedino potpunim protjerivanjem neprijatelja koji je, bez ikakvog prava, došao okupirati muslimansku zemlju. Sablju je isukao samo da bi obznanio ovaj svoj cilj. Sada, kada je potpisan sporazum sa uvjetima koji nisu u skladu sa njegovom nadom, ne pitaj za duševni bol koji je ovaj vitez krio u dubini svoje duše. Ali on taj bol nije želio proširiti na ljude oko sebe, kako ne bi i oni zapali u njegovo stanje. Izlazio bi u lov i pripremao hranu. Puno je dijelio poklone, slušao vjerska predavanja i slušao poeziju. Kao da je potpuno mirne savjesti i spokojne duše.

                Ali, sve ovo nije utihnulo vatru koja je plamtjela u prsima ovog ambicioznog viteza. Na to ukazuju riječi kadije Ibn Šedada koji je bio uz njega u trenucima samoće: „Tako mi Allaha, sultan nije bio naklonjen primirju. U toku pregovora o primirju mi je govorio da se boji primirja. Govorio je: „Ne znam šta će biti sa mnom, pa će možda neprijatelj ojačati. Ova zemlja im je ostala, a mogu i povratiti ostalo što su izgubili.“

Duh plemenitosti i viteštva je ovladao njime nakon što je ratificiran ugovor. Mnogobrojne grupe kršćana su požurile obići Jerusalem. Ričard se pobojao da Salahudin ne pomisli kako ovo mnoštvo nagovještava sumnjivu budučnost, te mu je poslao pismo  dozvoljavajući mu da spriječi dolazak hodočasnika koji ne nose posebnu njegovu dozvolu. Povjerljivi vitez mu je odgovorio: „Ovi hodočasnici su došli do svetih mjesta nakon velikog truda. Ne mogu im zabraniti.“ Čak je naredio te im je svima servirana hrana.

Zatim mu je stigla vijest o Ričardovom iznenadnom povratku u Englesku. Vidjevši vjesnike mira, Salahudin je odahnuo. Uputio se prema Damasku prolazeći kroz sela i gradove. Prihvatan je poput velikog osvajača. Obilazi je primorske tvrđave obnavljajući ih. Slušao je potrebe ljudi i udovoljavao njihovim zahtjevima nasmijana lica. Doček koji mu je priređen u Damasku je bio iznad svih zamisli i očekivanja. Pomiješao se sa običnim ljudima, sa njima se družio i slušao njihove želje. Radost koju je vidio prilikom dolaska podstakla ga je da se duže zadrži u ovom gradu, a poslije toga otputovati u Egipat. Da Salahudin i dalje nije osjećao bol, ne bi se iznenada razbolio kada je izašao susresti hadžije koji su se vraćali iz Mekke. Lično je izašao susresti se sa hadžijama. Izražavao je svoju tugu i bol što i on nije mogao obići Mekku. Ali nije znao da je on vodio borbu koja je bila iznad svake borbe. Nijedne sezone hadža nije bilo da nije učestvovao u nekoj od bitaka ili da nije ostvario pobjedu.

Zar je zaboravio ovaj junak – čije suze su se slivale niz obraze od žalosti što nije u hadžijskoj karavani – da se djela cijene prema namjeri i da najveći džihad kojem je posveti čitav svoj život strpljivo ga vodeći prevazilazi svaki drugi vid borbe. Ali buktinja imana u njegovim prsima ga je nagonila da sebi postavi pitanje: obavljao je namaz, davao zekat, postio, ostao je hadž, nije ga izvršio. Svojim razumom je slušao olakšice o kojima su pričali kadije Fadil i Ibn Šedad, ali ono što često puta može zadovoljiti razum, ne može zadovoljiti svijest i savjest.

Neću puno govoriti o bolesti koja je pogodila našeg viteza. Sve je trajalo dvanaest dana i u tom periodu njegovo zdravlje je sve više i više slabilo. Posljednje večeri je osjetio da se kraj primakao. Pozvao je šejha, jer je želio slušati ajete Allahove knjige. Kada je šejh došao do ajeta: A uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam, sultanovo lice je, obasuto osmjehom, zaigralo. Dušu je predao svome Gospodaru. Desilo se to uoči četvrtka, 27. safera 589. godine u 57. godini života.

Vijest o njegovoj smrti snažno je potresla Damask. Bila je poput zemljotresa koji je istjerao ljude iz domova u plaču i vrisku. Njegov sin Melik Zafir je primao saučešća. Ali jezici nisu bili u stanju govoriti. Ono što oni nisu mogli kazati kazivale su suze koje su lile iz očiju.

Vijest o njegovoj smrti iz Damaska se proširila čitavim svijetom; prema istoku i prema zapadu. Svi sinovu ummeta su ga oplakivali. Njegovi neprijatelji na Zapadu ga nisu mogli opisati ničim što bi okrnjilo njegovu muževnost ili ukaljalo viteštvo. Među njima ima i onih koji su o njemu posvjedočili istinu. Uzdigao se na stepene koje ne može dostići niko ko se sa njim nadmeće… čak su ostali daleko iza njega.

 Redžeb el-Bejjum

Prevod i obrada: doc. dr. Semir Rebronja

iIMLTV.PRESS