Znanje, zvanje, autoritet i mudrost u današnjoj društvenoj zbilji

Riječ znanje i zvanje1) u našem jeziku imaju sličnost u pisanju i izgovoru, a trebalo bi da imaju i sljedeću vezu. Da ljudi od znanja dobijaju i imaju zvanja, odnosno da ljudi od zvanja nužno moraju imati znanja.

Pošto danas mnogo šta nije kako bi trebalo biti, tako je i s ovim. Mnogo je zvanja bez znanja, a znanja bez zvanja.

Recimo da zvanja možemo podijeliti na dobijena i stečena. Osoba sa zvanjem (zvaniča osoba) treba brinuti da dobijeno zvanje čuva, unaprijeđuje i da ga koristi na najbolji mogući način. Za to je potrebno znanje. Spoj zvanja i znanja bi mogli zvati autoritetom2). Što osoba sa zvanjem ima više znanja i što zna važnost zvanja to ona ima veće pretpostavke da kvalitetno brine, čuva i jača autoritet. Bilo da je taj autoritet dobijeni ili stečeni.

Svemu ovome je, kao integrativni faktor, potrebna mudrost. Mudrost kod društveno angažiranog čovjeka ponajbolje uvezuje znanje, zvanje i autoritet i utječe ne samo na njegovo stanje, nego na stanje društva uopće. Da li je opet primjetna sličnost između znanja, zvanja i stanja slučajna ili ne više nije ni bitno.

Najdublji pozitivni trag u sudbinama ljudi ostavljaju upravo osobe koje stanje ljudi mijenjaju na temelju vlastitog autoriteta kojem je preduvijet zvanje i znanje. Pomanjkanje bilo koje komponente onemogućava ili uveliko smanjuje mogućnost čovjeka da pozitivno djeluje u sredini u kojoj živi.

Današnje vrijeme je takvo vrijeme gdje je mnogo zvanja kojima nije bilo preduvijet znanje. Takva zvanja su izuzetno štetna po društvenu zajednicu jer kod takvih ljudi stvaraju iluziju važnosti i od njih prave umišljene, narcisoidne i samoproglašene autoritete.

Kada se osobi bez potrebnog znanja podari zvanje i onda sve to ‘kruniše’ podarenim autoritetom, koji se u normalnim okolnostima daje samo osobama sa zvanjem, dobijamo takvo stanje da se taj podareni autoritet koristi u rušenju onih koji imaju znanje (koje često prati isto i veće zvanje).

Svijest osobe sa zvanjem i podarenim autoritetom, ali bez znanja, kao odbrambeni mehanizam koristi sljedeću praksu. Njoj nije u interesu da bude okružena osobama boljim od sebe, sposobnijim os sebe, obrazovanijim od sebe, znanijim od sebe, mudrijim od sebe,… jer će se ubrzo pokazati ko je ko. Takva osoba kreira društvo po svojoj mjeri, društvo koje joj liči. Društvo formalnog pokrića ili društvo neutemeljnih zvanja, da ga tako nazovemo.

Ovdje je nazaobilazno spomenuti i onu vrstu ljudi koji imaju znanja i zvanja utemeljena na znanju, ali neće da vlastite sposobnosti stave u službu društvenog ozdravljenja. Nisu spremne i nemaju dovoljno motiva da svoj komoditet zamjenu za mukotrpnim i trnovitim nastojanjima da se ispravljaju krive Drine. Oni mi ponajviše liče na duhovne mrtvace koji su se dobrovoljno spustili na razinu animalnog poimanja života a to je da je najvažnije imati jesti, piti, obući se, uživati i u što boljem brlogu živjeti. To su mrtvaci čiji termin sahrane nije još obznanjen..

Kako sam na počeku spomenuo, integrativni faktor ili ta neka nematerijalna energija koja je jedina sposobna da uvezuje znanje, zvanje i autoritet jeste mudrost (hikmet).

Mudrost ne možete kupiti. Pa čak je ne možete ni naučiti. Nju možete steći kao posljedicu čiste duše, iskrene predanosti i opredjeljenja da se čini isključivo samo dobro. Izvor istinske mudrosti je Objava. Kod  pomanjkanja mudrosti kod ljudi, mudro postupanje na temelju zabilježene i pisane mudrosti pomaže i vodi ka efektivno uređenom društvu. Najbolji primjer ovome imamo moderna, dobro uređena društva. Stepenu uređenosti društva korespondira odnos između znanja i zvanja. Ovaj odnos se mjeri stepenom korisnosti i efektivnosti pretočenim u mjeru koja se zove novac.

Društveni duhovni ćorsokak i matematičko shvatanje života u kojem ono što je lijevo od znaka jednakosti ne daje uvijek očekivani rezultat, pokazuje i ukazuje na nedostatak mudrosti. Spoj znanja, zvanja i autoriteta koji se u (uređenim) društvima zove zakonom daje rezultate vezane isključivo za ovaj svijet. Budući svijet nije ni opcija.

S namjerom da ne izgubimo budući svijet, ali da i od ovoga uzmemo ono što nam pripada potrebno je težiti jedino mogućem spoju. Taj spoj se zove islam. E da sve ovo nije samo parola onda ostaje pitanje…

Gdje je rješenje ili šta je rješenje?

Rješenje je raskrinkavati zvanja bez znanja, ali bez uživanja u tome. Rušiti lažne autoritete po uzoru na Ibrahima i Muhammeda a.s. Raskrinkavati laž istinom i zarad istine. Za to je potrebno uvezati znanje i mudrost. Bez imalo sumnje kada se znanje i mudrost sastave kod jedne osobe i sve to se hrani ustrajnošću i predanošću, doći će do (samo)raskrinkavanja lažnih autoriteta utemeljnih na lažnim zvanjima.

Svako ima pravo da odabere u svome privatnom životu kakav želi biti, ali niko nema pravo jedno društvo svoditi na svoju mjeru. Osobe sa zvanjima bi trebale biti pokretačka snaga u preporodu jednoga društva i otuda je izuzetno važno da imaju potrebna znanja, vještine i sposobnosti koje ih kvalificiraju da kao zvanične poluge tog društva čine ga sve boljim i organiziranijim.

Najvažniji društveni analitičari koji kroz filter mudrosti i posjedovanja potrebnog znanja ukazuju na rješenja moraju biti imami. Odgovorni imami kao ubijeđeni nasljednici Allahovih poslanika, koji imaju potrebna znanja, zvanja i autoritet. Imam se ne bi trebao prilagođavati svome narodu, nego sve uraditi da svoj narod pozove i da ga ohrabruje na putu obnove stalno mu ponavljajući da kada god jača utjecaj istine (hakk), onda nestaje i povlači se neistina (batil).

Poslanik s.a.v.s. je upravo to bio. On je posmatrao svoj narod i uočavao sve njegove slabosti (šahid), a zatim na temelju mudrosti crpljne iz Objave (vahj) obveseljavao taj narod i govorio mu da postoji rješenje i da je moguće rješenje za sve problem (mubeššir). One koji su komformistički kalkulirali i koji su bili zadovoljni sa postojećim stanjem Poslanik s.a.v.s. je upozoravao i do Dana sudnjega upozorava (nezir) da je takav pristup na njihovu štetu i štetu onih u ime koga govore i koga predstavljaju. Cijeli Poslanikov a.s. život jeste poziv ka obnovi i izgradnji društva (da’va) u pokornosti Allahu Uzvišenom.

I za sami kraj sam ostavio jednu malu anegdotu koja je bila povod ovom tekstu.

Naime, dok je Gandi studirao pravo u Engleskoj imao je profesora koji se zvao Gospodin Peters. Taj profesor je osjećao animozitet prema Gandiju koji nikada nije pogeo glavu pred Englezima koji su okupirali njegovu zemlju (Indija) i koji je svoj život posvetio borbi protiv lažnih i nametnutih zvanja i autoriteta.

Priča kazuje da je jednog dana Gandi u univerzitetskom restoranu sjeo pored profesora Petersa s namjerom da ruča. Profesor Peters mu se obratio riječima: “Gospodine Gandi, kako ne razumijete…?! Svinja i ptica ne mogu zajedno sjediti dok ručaju.” Gandi je smireno odgovorio: “Nema problema, profesore Peters, ja ću odlepršati za drugi sto.” Ljut i razdražen, profesor Peters, se odlučio osvetiti Gandiju pred drugim studentima postavljajući mu u testu najteža pitanja.3) Kada je Gandi briljirao u svojim odgovorima, profesor Peters se ponadao da će poentirati u završnom pitanju: “Gospodine Gandi, ako hodate ulicom i nađete paket u kojem se nalaze dvije torbe: jedna sa novcem, a druga sa mudrošću. Koju vreću ćete od njih uzeti?” Bez ustezanja Gandi je odgovorio: “Onu s novcem, naravno”… Profesor mu se pobjednički nasmija i reče: “Ja bih, na tvom mjestu, prije uzeo onu torbu u kojoj je mudrost, zar ne?” “Svaki čovjek uzima ono što nema” odgovorio je Gandi smireno. Profesor Peters, van sebe od bijesa i mržnje spram briljantnom umu, odvažnosti i mudrosti Gandija, prije nego mu je pružio test napisa na njemu “Idiot”. Gandi je uzeo papir i sjeo. Nakon nekoliko minuta se javio govoreći: “Profesore Peters, vi ste se potpisali na moj test, ali mi niste dali ocjenu”.

Trebaju znati sve one osobe koje imaju zvanja i podareni autoritet bez pokrića da njihova stanja su lahko prepoznatljiva i vidljiva. To što su oni tu gdje jesu, a ne neko drugi nije rezultat mudrosti i ispravnog postupanja, već rezultat organizirane i sistemski uvezane laži, prevare i nedovoljno dobro organizirane istine. Samo je pitanje vremena kada će lažni autoriteti biti raskrinkani.

Svako sa pokrićem i stvarnim znanjem, stvarnim sposobnostima i vještinama, sa podarenim ili (još uvijek) ne podarenim autoritetom, će u ovim riječima naći bar malo podrške i nade. A svi oni čija srca duboko znaju da su nosioci bilo koje forme i oblika lažnih autoriteta i neutemeljenog zvanja naći će ovo provakacijom i napadom.

Onoga trenutka kada u jednom narodu bude bilo dovoljno onih kojima je Poslanik s.a.v.s. uzor u svemu, kao što je bio uzor ashabima, doći će do reforme društva. Na tom planu prethodnica jesu i moraju biti imami koji će vlastitim radom, znanjem, sposobnostima, uz iskrenost, mudrost i predanost vječnom cilju biti motivacija i uzor svojim trenutnim i budućim ashabima.

Biti dio te priče je veličanstveno.

Fusnote

1.Kada govorim o zvanjima prije svega mislim na ona zvanja koja su posljedica učenja, odnosno formalno verificiranog znanja od najobičnijih zanatskih zvanja do zvanja akademika
2.Kada govorim o autoritetu prije svega mislim na autoritet roditelja, autoritet učitelja, imama, muallima, profesora, ljekara, načelnika, ministra, predsjednika od nivoa malog udruženja do predsjednika države,… Autoritet razumijevam na način da se isti može čuvati i unaprijeđivati, ali i rušti i uništavati.
3.Ovo će se dešavati stalno u životima ljudi sa stvarnim znanjem i zvanjem, a to je da će biti stavljani na kušnju i od strane lažnih autoriteta
(NAPOMENA: Izraženi stavovi u ovome tekstu su stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala imam.ba)
Piše: Sabahuddin Sijamhodžić
imam, džemat Gazi Alijin mesdžid, St. Gallen, Švicarska